Njemačka ovisna o uvozu sirovina

U važne sirovine koje Njemačka uvozi spadaju bakar, litij i takozvani rijetki zemni metali – skandij, cerij, prometij, terbij i tulij, kao i dvanaest drugih elemenata. Ti rijetki metali uopće nisu toliko rijetki (najrjeđi tulij je češći od zlata), ali se rijetko nalaze u količinama koje rudarstvo čine ekonomski isplativim.

Studija koju su nedavno objavili konzultantska kuća IW Consult i institut Fraunhofer ISI u ime KfW Research (podružnice banke KfW u vlasništvu njemačke države) bavi se tim uvozom i ispituje njegov značaj za stvaranje vrijednosti i zaposlenost u Njemačkoj. Studija detaljno analizira bakar, litij i rijetke metale, jer su odlučujući za ključne i buduće tehnologije.

Prema toj studiji skoro trećina bruto dodane vrijednosti u proizvodnom sektoru ovisi o proizvodnji robe koja sadrži bakar. Desetina dodane vrijednosti dolazi od proizvodnje robe koja sadrži litij, a 22 posto od robe koja sadrži rijetke metale. Posebno su ovisni proizvođači automobila i njihovi dobavljači, kao i proizvođači električnih, elektronskih i optičkih proizvoda.

Uz ovisnost o uvozu tu je i činjenica da tržištem sirovina dominira samo nekoliko izvoznika koji imaju veliku tržišnu moć. Najveća nalazišta rijetkih zemnih metala nalaze se u Kini. Nalazišta na Grenlandu, u Kanadi i Švedskoj još uvijek nisu dovoljno istražena i zato se ne mogu kvantificirati.

Gotovo trećina njemačkog uvoza litija i 19 posto bakra i rijetkih metala smatra se rizičnima. Kada su u pitanju litij i rijetki metali, tri najveća isporučitelja imaju tržišni udio od preko 80 posto. Posebno važni za njemačko tržište su: Rusija za bakar i Čile za litijev karbonat, jer 72 posto dolazi odatle. Kada je riječ o uvozu rijetkih metala, Njemačka pokriva 84 posto svojih potreba uvozom iz Kine i taj visok stupanj ovisnosti će još dugo potrajati.

Matthias Wachter iz Saveza njemačke industrije (BDI) za DW kaže: „Ovisnost o mnogim sirovinama iz Kine je već sada veća nego što je bila ovisnost o plinu iz Rusije." On ističe da je uvoz rudarskih, rafinerijskih i trgovačkih proizvoda povezan s „najvećom razinom rizika“. Ono što je rizično je, kako kaže, „ne toliko fizička dostupnost sirovina, koliko njihova koncentracija u eksploataciji, a posebno u daljnjoj preradi u Kini. To čini ranjivim i otvorenim za ucjene. Kontrolom izvoza nekih rijetkih metala Kina je već pokazala da može zatvoriti slavinu tamo gdje joj odgovara."

Cornelius Bähr, viši konzultant na Institutu za njemačko gospodarstvo u Kölnu (čija je podružnica IW Consult jedan od autora studije), ukazuje za DW na sirovine za kojima će potražnja vjerojatno biti sve veća: „Na primjer, litij za proizvodnju baterija." On također potvrđuje strahovanja Matthiasa Wachtera:

„Još jedan faktor rizika je visoka koncentracija na pojedine zemlje ako one istovremeno prijete strateškim trgovinskim ograničenjima – na primjer kada se radi o galiju, germaniju ili grafitu, koji se uglavnom uvoze iz Kine."

Prema Wachteru, prekidi isporuka „još nisu na kritičnoj razini", ali „nema govora" o pouzdanim lancima snabdijevanja. Trenutno Huti pobunjenici „pokazuju svijetu koliko je krhka globalna trgovina".

Cornelius Bähr također ukazuje na političke rizike. Na primjer, „trgovinski sporovi između Kine i SAD-a, ali i Kine i Europske unije. Oni dovode do međusobnih ograničenja izvoza ili barem prijetnji takvim ograničenjima."

„Sigurnost snabdijevanja sirovinama zahtijeva razmatranje čitavog lanca – od rudarstva, do uvezenog poluproizvoda." To je zaključak do kojeg je došla Fritzi Köhler-Geib, glavna ekonomistica KfW-a, banke koja je naručila studiju. „Održivo snabdijevanje sirovinama sada isprva stvara troškove, ali je preduvjet za oblikovanje zelene i digitalne transformacije."

„Ne trebamo se zavaravati: smanjenje ovisnosti i izgradnja veće otpornosti se ne događa preko noći“, kaže Wachter. Ono što je prema njegovom mišljenju ključno je „diverzifikacija i razvoj novih kapaciteta". „Jačanje domaće proizvodnje je dio rješenja. Suprotno široko rasprostranjenom mišljenju, Njemačka je vrlo bogata mnogim sirovinama", ističe Wachter.

Cornelius Bähr pak upozorava da Njemačka mora poduzeti mjere „diverzifikacijom zemalja iz kojih uvozi, zamjenom kritičnih sirovina, proširenjem vlastitih resursa i jačanjem reciklaže. Preduvjet za to su pogodni lokacijski uvjeti (npr. troškovi energije) i prihvaćenost među stanovništvom."

Matthias Wechter poziva na šire pozicioniranje njemačke privrede: „Loša diverzifikacija lanaca snabdijevanja sirovinama ugrožava Njemačku. Mada se moguće ekonomske posljedice najgoreg scenarija ne mogu ozbiljno izmjeriti, može se reći da bi Njemačka kao industrijska lokacija, a samim tim i njeno blagostanje, bili masivno ugroženi. Jer, bez sirovina industrijska poduzeća ne mogu raditi i nećemo ostvariti svoje klimatske ciljeve."

„Bez pristupa sirovinama postoji rizik da u Njemačkoj neće biti moguća odgovarajuća industrijska proizvodnja", kaže Cornelius Bähr i daje konkretan primjer: „Bez pristupa litiju nema proizvodnje baterija. Baterije bi se morale uvoziti. Ako se ne mogu uvoziti, ne mogu se proizvoditi električni automobili. A to bi značilo gubitak u industriji, kako stvaranja vrijednosti tako i radnih mjesta."