Međutim, Hrvatska udruga banaka i dalje je stajališta da je zakonski provedenom konverzijom iz 2015. godine u potpunosti riješeno pitanje obeštećenja bivših korisnika CHF kredita te smatra da donesenim pravnim shvaćanjem Vrhovni sud odstupa od svojih dosadašnjih stajališta iznesenih u oglednom postupku, ali i pojedinih odredbi zakonskog rješenja koje je uredilo konverziju.
Podsjećamo da je upravo Vrhovni sud u jednom od ranije iznesenih stajališta zastupao shvaćanje kako je sklapanjem Sporazuma o konverziji osigurano otklanjanje nepoštenih ugovornih odredbi uz istovremeno održavanje valjanosti ugovora, a što je u skladu sa temeljnim načelima europske regulative.
U Oglednom postupku Vrhovni sud je izrazio stav da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o potrošačkom kreditiranju ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne pojedine odredbe osnovnog ugovora o kreditu. Kao obrazloženje navedenog stava Vrhovni sud, između ostaloga, jasno u svom obrazloženju zaključuje da Sporazum o konverziji predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske te ima pravne učinke i valjan je u slučaju i kada su ništetne pojedine odredbe osnovnog ugovora.
Hrvatska je jedina država koja je imala zakonsko rješenje sa retroaktivnim učinkom, koje je jasno definiralo sve uvjete konverzije, način obeštećenja potrošača i uspostave istog položaja korisnika CHF kredita sa korisnicima kredita s valutnom klauzulom u eurima. U konverziji su sve preplate po osnovi tečajnih razlika i preplaćenih kamata banke bile dužne uzeti u obzir te su sve preplate retroaktivno iskorištene za namirenje kredita u EUR. Povrh toga, sklapanje Sporazuma o konverziji bilo je obavezno za banke i utemeljeno na načelu slobodnog i informiranog pristanka potrošača. Time su bivši korisnici CHF kredita obeštećeni, a svako dodatno obeštećenje jedne kategorije dužnika bilo bi diskriminatorno i narušilo bi zakonom uspostavljenu postojeću ravnotežu što je u potpunoj suprotnosti europskog prava i načela zaštite potrošača.
Dodatno podsjećamo da je Sud EU u odluci C-567/20 utvrdio da potrošači nemaju pravo osporavanja odredbi aneksa ugovora kojim je provedena konverzija. Time je otpala osnova za restituciju budući da su sporne odredbe iz osnovnog ugovora zamijenjene aneksom koji je valjan. Restitucija po osnovnom ugovoru ugrađena je u mehanizam konverzije, te u slučaju konvertiranih kredita ne postoje više nikakva daljnja prava na restituciju s naslova osnovnog ugovora o kreditu.
Zaključno, ovakvo rješenje u suprotnosti je s ustavnim načelom trodiobe vlasti i vladavine prava te će, posljedično, negativno utjecati na razinu pravne i investicijske sigurnosti u Republici Hrvatskoj, kao i njezinu percepciju u očima domaće i inozemne investicijske javnosti. Banke će razmotriti daljnje mogućnosti i pravna sredstva koja im stoje na raspolaganju te pojedinačno odlučiti o njihovoj primjeni.
