Nestašice lijekova i u Njemačkoj

Berlinski ljekarnik Fatih Kaynak u posljednje vrijeme kod pisanja narudžbi redovito naručuje i aromu maline. Jer već dugo je nemoguće dobiti sredstva protiv vrućice za dojenčad i posve malu djecu kojima se ne može dati pilula. Jedino rješenje je vidio da sam počne proizvoditi sirup na bazi Paracetamola.

Tablete za odrasle je imao, ali problem nije samo doza nego i okus. „Imao sam jednu načetu bočicu takvog preparata Ratiopharma, jedna moja suradnica je kod kuće našla i jednu Ben-u-rona. Znali smo kakvog okusa treba biti sirup pa smo počeli eksperimentirati aromama.“ Svoj proizvod dali su kušati pedijatru u susjedstvu i svi su bili zadovoljni. Ovaj apotekar je uvjeren kako njihov sirup ima čak i bolji okus nego preparat Ratiopharma.

No to je samo jedan od niza lijekova koji nedostaju. S istim ljekarnikom smo razgovarali još prošlog prosinca i kaže nam kako je nestašica u međuvremenu postala čak još veća. „I dalje nam nedostaje Penicilin, različiti antibiotici, ali i preparati za spuštanje tlaka, za srce, za želudac, za tretman karcinoma..."

Nije problem tek ova apoteka: središnja baza podataka za lijekove PharmNet.Bund koja prati poteškoće u isporuci lijekova nabraja sad već 425 lijekova i preparata koji se više ne mogu isporučiti. U Sjevernom Porajnju je tamošnja udruga apotekara poslala upit svojim članovima o trenutnom stanju i u samo 48 sati je stiglo oko 400, dijelom veoma srditih odgovara apotekara. Došlo je do toga da kod gotovo svakog drugog bolesnika koji dođe s receptom, barem nešto od onoga što mu je propisano – nema. Treba nazivati, organizirati, truditi se dobiti lijek – a to košta vremena i novca, barem nekih 3.000 eura mjesečno.

„U preko 130 odgovora se prije svega ističe neizdrživo opterećenje za napore i vrijeme koje nitko neće nadoknaditi ljekarniku, a naravno i smanjivanje prometa i dobiti“, objavio je čelnik te udruge Thomas Preis.

Berlinski apotekar Kaynak ne vidi to tako crno, ali priznaje: „Veoma je teško, makar donekle uspijevamo izaći na kraj jer smo stalno u potrazi da nešto dobijemo.“ Više puta na dan provjerava stanje kod veletrgovaca i naručuje čim se nešto pojavi. „Ali ako i bude i ako naručim 100 pakovanja, dobit ću možda samo 5“.

Glavni problem je određivanje fiksne cijene lijekova i nešto pomaže što je taj propis djelomice i privremeno suspendiran: „Zdravstveni osiguravatelj doduše još uvijek nalaže da moramo klijentu izdati najjeftiniji lijek, ali sad možemo dati i preparat drugih proizvođača, dakle sve što imamo na skladištu.“

Na prvi pogled, tu se osiguravateljima nema što zamjeriti: zašto da plaćaju astronomske cijene za lijekove – prije svega one kojima je istekao patent ako na tržištu ima jednako djelotvornih i jeftinijih generičkih preparata? Tu su i osiguravatelji dogovorili cijenu s farmaceutskim tvrtkama o cijeni koju će oni biti spremni platiti, ali se pokazalo kako je baš to bio put u nestašice.

Jer proizvođači više nisu bili niti motivirani proizvoditi takve preparate: kad smo već kod sirupa na bazi Paracetamola, posljednja „fiksna“ cijena koju će osiguravatelj platiti je bila 1,36 eura za bočicu – i ona je na snazi već deset godina. Ali djelatna tvar Paracetamola je samo 2022. poskupjela za 70%, tako da se i posljedica mogla očekivati: prije deset godina, 2012. je bilo još jedanaest proizvođača sirupa Paracetamola u Njemačkoj, prošlog ljeta je ostao još samo jedan jedini – a i on se ne žuri isporučiti taj proizvod.

Tim više što se i farmaceutskim tvrtkama pogotovo u tim okolnostima ne isplati proizvoditi u Europi, nego jeftino naručuju kod tvornica prije svega u Aziji. „Problem je što je sve prebačeno 'outsource' nekom drugom proizvođaču. A kad Kina i Indija ne mogu isporučiti lijekove ili djelatne sastojke ili kad kažu 'to sad mi trebamo', onda smo mi ostali kratkih rukava", objašnjava nam berlinski apotekar.

Jer upravo ta jeftinoća je i dovela do ovisnosti o uvozu, čak ne samo onda kad je problem u lijeku: „Čas je problem u kartonu, čas u proizvodnji ambalaže jer je neki od lanaca opskrbe pukao i čuje se kako 'naš brod stoji u Sueskom kanalu' ili 'tvornica u Kini ne radi zbog korone', a mi nemamo lijeka za ovdje bolesne", žali se Fatih Kaynak.

To je postao već ozbiljan problem i za politiku: to pravilo „samo najjeftiniji lijek“ je suspendirano do svibnja ove godine, a do tada njemački ministar zdravstva Karl Lauterbach želi donijeti zakonsku reformu kojom bi se na drugačiji način uopće određivale cijene lijekova.

Jasno je i da su zdravstveni osiguravatelji na nogama – to će lako značiti više milijuna eura troškova, ali za ministra je stanje „neprihvatljivo“: kako može biti da sirup za vrućicu mogu dobiti mališani u susjednim zemljama, ali ne i u Njemačkoj?

U prijedlogu novog zakona se doduše tek obraća pozornost na generičke lijekove kojih trenutno nedostaje – no taj popis postaje sve duži. Isto tako, prijedlog zakona osobitu pozornost posvećuje preparatima namijenjenim maloj djeci do 12 godina starosti, a ti bi lijekovi lako mogli ispasti upola skuplji nego što su sad.

I zdravstvene osiguravatelje se tjera da, ako već i dogovaraju povoljniju cijenu s proizvođačima, onda u sporazumu svakako treba biti i jamstvo da se lijekovi i djelatne tvari proizvode „u lako dostupnoj udaljenosti unutar Europske unije ili u zemljama vezanim u europskom gospodarskom prostoru“. Tako izgleda da bi njihova isporuka bila zajamčena i u kriznim vremenima, ali tako napisano crno na bijelom bi mogao biti i problem.

Jer i u njemačkoj vladi stranka Liberala nije za neke nove propise i odredbe industriji, a tom formulacijom bi farmaceutski koncerni njemačkog ministra mogli podsjetiti na odredbe o slobodnoj trgovini Svjetske trgovinske organizacije. Zato i Hubertus Cranz iz udruge njemačkih proizvođača lijekova nema osobito mišljenje o prijedlogu novog zakona: „Mjestimične ispravke i dodatno opterećenje za proizvođače nisu nikakvo rješenje za velike izazove koji su pred nama. Smatramo pozitivnim što se postavilo pitanje sigurnosti isporuke generičkih lijekova, ali sveobuhvatno rješenje za poboljšanje stanja bi trebalo izgledati drugačije.“

Ni berlinski ljekarnik ne vjeruje da će njegove ladice s lijekovima ubrzo biti punije: „Ako je nešto godinama išlo krivim smjerom, to se ne može popraviti u kratkom roku.“ Zapravo se u tome slaže i s ministrom zdravstva: „To ekonomiziranje i politika popusta su kontinuirano, kroz desetljeća pogoršavali opskrbu lijekovima u ovoj zemlji. Sve to vratiti nazad, to neće ići preko noći“, izjavio je Lauterbach u prosincu protekle godine.