Četiri desetljeća Big Mac indeksa

Njegova svrha nije bila stvoriti cjeloviti ekonomski model, već ilustrirati teoriju pariteta kupovne moći na jednostavan i pomalo humorističan način. To se temelji na pretpostavci da bi usporediva roba dugoročno trebala koštati približno isto, uzimajući u obzir tečajeve u različitim zemljama.

Standardiziran proizvod

Big Mac je odabran za usporedbu jer je relativno standardiziran proizvod koji McDonald's prodaje u mnogim zemljama. Njegova cijena uključuje ne samo sastojke, već i lokalne troškove rada, uredskog prostora, energije, prijevoza i drugih usluga. Budući da se veliki dio sirovina kupuje lokalno ili regionalno, cijena hamburgera također neizravno odražava uvjete u domaćim lancima opskrbe i opću razinu cijena.

Logika indeksa je jednostavna. Ako je Big Mac jeftiniji u određenoj zemlji, preračunato u američke dolare, nego u Sjedinjenim Državama, indeks pokazuje da je lokalna valuta podcijenjena. Ako je skuplji, kaže se da je valuta precijenjena. To je pojednostavljena procjena je li tržišni tečaj u skladu s kupovnom moći valute.

Indeks je brzo prešao okvire zabavne novinske dosjetke. Privukao je čitatelje, trgovce valutama i središnje bankare, ali i kritičare. Oni s pravom ističu da se ravnotežna vrijednost valute ne može pouzdano odrediti na temelju jednog proizvoda. Sveobuhvatne međunarodne usporedbe stoga uključuju tisuće vrsta roba i usluga. Svjetska banka ih prikuplja u sklopu Međunarodnog programa usporedbe, koji se provodi u trogodišnjim ciklusima; rezultati za referentnu godinu 2021., na primjer, objavljeni su u svibnju 2024.

Unatoč ograničenjima Big Mac indeksa, on ostaje koristan jer složeni ekonomski koncept pretvara u usporedbu koju gotovo svatko može razumjeti. Može ukazivati na smjer odstupanja valute, ali ga ne treba shvaćati kao točnu prognozu budućih kretanja tečaja.

Što je Big Mac indeks govorio o euru?

Indeks je nastao u vrijeme intenzivne monetarne diplomacije i ubrzane globalizacije, kada su se zemlje bojale da bi velike valutne neravnoteže mogle dovesti do financijskih previranja i trgovinskog protekcionizma. Zanimljiv primjer je euro. Kada je uveden 1999. godine, Big Mac indeks sugerirao je da je početni tečaj nove valute bio previsok. Euro je uveden po cijeni od oko 1,17 dolara, ali do listopada 2000. pao je na oko 0,83 dolara.

Četiri desetljeća kasnije, slična pitanja ponovno su u središtu pozornosti, posebno u raspravama o dolaru, kineskom juanu i japanskom jenu. Po korištenim cijenama i tečajevima, za 100 dolara može se kupiti oko 16 Big Macova u SAD-u, 14 u eurozoni, 25 u Kini i 32 u Japanu. Indeks stoga sugerira da je euro precijenjen u odnosu na dolar za oko 15 posto, juan podcijenjen za oko 37 posto, a jen za oko 49 posto.

Ove brojke nisu iste kao procjene Međunarodnog monetarnog fonda ili drugih institucija, koje koriste mnogo širi raspon podataka. Međutim, njihove analize također ukazuju na rastuće globalne neravnoteže: Kina ima visoku stopu štednje, slabiju domaću potrošnju i snažan izvozni sektor, dok SAD karakterizira visoka potrošnja i veliki fiskalni i tekući deficiti.

Carine mogu promijeniti trgovinske tokove u kratkom roku, ali same po sebi ne uklanjaju te strukturne razlike. Trajnije rješenje zahtijevalo bi od Kine jačanje domaće potrošnje, socijalne sigurnosti i povjerenja kućanstava te smanjenje ovisnosti rasta o ulaganjima i izvozu. SAD bi, s druge strane, trebao povećati domaću štednju i postupno smanjivati svoj proračunski deficit. Europa je uhvaćena između čekića i nakovnja: mora paziti da ne postane zamjensko tržište za višak globalnih proizvodnih kapaciteta.

Big Mac indeks je stoga jednostavan i koristan kompas, a ne precizna karta. Dobro ilustrira gdje se mogu skrivati valutne neravnoteže, ali put do njihovog smanjenja mnogo je izazovniji od samog izračuna. Prečaci poput carina ili naglih prilagodbi valute mogu stvoriti nove neravnoteže umjesto da isprave postojeće.