Tri godine bez Đorđa Balaševića

U srcima generacija koje su odrastale uz zvukove njegove glazbe, Đorđe Balašević zauvijek je ostavio neizbrisiv trag. Panonski mornar simbol je – ne samo kvalitetne glazbe – već i dubokih emocija, životnih priča, ali i autentične umjetničke duše.

Đorđe Balašević rođen je 11. svibnja 1953. godine u Novom Sadu i odrastao u kući u Ulici Jovana Cvijića u Novom Sadu, koja se spominje u njegovoj pjesmi “Neki novi klinci“. U ovoj kući je sa suprugom Oliverom živio sve do svoje smrti, piše Nacional.

Za Đoleta su uvijek govorili da je bio čudo od djeteta. Uz pet godina stariju sestru Jasnu, za koju je bio izuzetno vezan, vrlo rano je naučio čitati, a u osnovnoj školi počeo je pisati pjesme. Jedan od najtužnijih trenutaka u njegovom životu bio je kad mu je sestra preminula, o čemu gotovo nikad nije govorio za javnost. Majka Veronika Elvira Matilda Dolenc i otac Jovan Balašević protivili su se njegovoj želji da bude glazbenik i smatrali su da se treba baviti zemljopisom za što se i školovao. Nisu prisustvovali nijednom njegovom koncertu, no on im je uvijek čuvao dva prazna mjesta.

Godine 1977. Đorđe je s kolegama iz gimnazije osnovao prvu grupu “Žetva”, s kojom je snimio pjesmu “U razdeljak te ljubim”. Iako pjesmu nije baš volio, nakon njenog izvođenja na radiju, otvorila su mu se mnoga vrata. Godinu dana kasnije je s Vericom Todorović oformio novu grupu Rani mraz kojoj je dao ime iz inata vodeći se sibirskom poslovicom “Ako se nadaš dobroj žetvi, čuvaj se ranog mraza“. Od tog trenutka njegova karijera krenula je uzlaznom putanjom, a sve ostalo je povijest.

Njegove pjesme nisu bile samo riječi i note, već prozori u ljudske duše, ogledala vremena i društva u kojem je živio. Od “Priče o Vasi Ladačkom” do “Život je more”, Đorđe je neumorno istraživao ljudske sudbine, ljubavi, nostalgiju, ali i društvene probleme – uvijek s dozom ironije, topline i istine koja je dodirivala srca.

U trenucima kada su riječi bile nedovoljne, Balaševićeva glazba bila je tješitelj, prijatelj i savjetnik. Balašević će uvijek živjeti kroz svoje pjesme, kroz svaki stih koji je napisao, kroz svaku priču koju je ispričao i kroz svaki osmijeh koji je izmamio.