Stoti rođendan kultnog romana Hermana Hessea

„Siddhartha" je priča o duhovnom putovanju jednog mladića koji ima isto ime kao Buda. Radnja se odvija u 6. stoljeću u gradu Kapilavastu (današnji Nepal).

Glavni junak romana je Siddhartha, sin jednog brahmana, hinduističkog svećenika. On je dakle pripadao najuglednijoj kasti u Indiji. Mada je u svetim spisima Siddhartha pronašao puno toga o duši i besmrtnosti, htio je saznati postoje li zaista ljudi koji žive po tim zakonima. Inspiriran Budom koji je odustao od cijelog kraljevstva, i on se odriče života u luksuzu i s najboljim prijateljem Govindom polazi na putovanje u potrazi za smislom života.

Hesseov roman počiva na tada raširenoj romantičnoj, idealiziranoj slici Indije kao duhovnog centra – usprkos bezbrojnih kolonijalističkih pritisaka na zemlju. Sve do danas se te predodžbe o Indiji odražavaju u zapadnoj kulturi u oduševljenju jogom ili u uspjehu knjiga i filmova snimljenih po njima kao što je „Jedi, moli, voli“ s Juliom Roberts u glavnoj ulozi. U vrijeme Hessea su po Indiji putovali takozvani „indolozi“ i o svojim putovanjima i istraživanjima pisali su knjige.

„To ima korijene u njemačkom romantizmu, u klasičnoj Indiji „Veda“ i romantičnom hinduizmu“, kaže Jyoti Sabhrawal, docent na germanistici Sveučilišta u Delhiju.

Hermann Hesse je i sam krenuo u Indiju 1911. – poput svog glavnog junaka i on je tada tražio smisao života. Iako je odrastao u protestantskoj obitelji u mjestu Cawl u Baden-Württenbergu, njemu je za tu potragu Indija izgledala kao najbolji izbor, smatra germanist Martin Kämpchen, koji je trenutno na istraživačkom radu u Indiji, a objavio je niz knjiga o europskim indolozima.

Za Hessea ljubav prema Indiji nije bila pomodarstvo nego životna tema. Njegova majka je rođena na jugu Indije kao kćer protestantskog misionara. Hesseov djed je tamo naučio malajalam, jezik kojim na jugozapadu Indije govori 37 milijuna ljudi, napisao je riječnik i gramatiku tog jezika.

Krenuvši za Indiju 1911. Hesse je namjeravao posjetiti Javu, Bali, Šri Lanku i južnu Indiju. No obolio je od teške želučane upale infekciju pa nije mogao iz Indonezije stići u Indiju. Kämpchen objašnjava kako su za Hessea Indonezija i Šri Lanka već pripadali Indiji, ali je bio razočaran jer nije našao svoju idealiziranu Indiju. Prema ovom germanistu Hesse je bio uvjeren da se prava Indija može naći samo u "njenoj filozofiji, askezi, dubokom razmišljanju o životu". Smatrao je, kao i mnogi mislioci na zapadu, da istočna filozofija može izbaviti zapad od duhovne propasti.

I upravo to želi pokazati svojim poznatim romanom. Zato njegov lik Siddhartha idealizira askezu kao put do apsolutne i vječne istine.

„Siddhartha" izlazi u jesen 1922. Na početku to nije bila uspješna knjiga. Neki kritičari su je smatrali sentimentalnim kičem. Tek desetljećima kasnije, kada je Hilda Rosenau prevela knjigu na engleski, a naročito nastanka šezdesetosmaškog pokreta u Americi, Europi i Aziji, knjiga je postala izuzetno popularna. Woodstock-generacija ju je proglasila kultnom knjigom dok je demonstrirala protiv rata u Vijetnamu i konzervativnih vrijednosti i seksualnog morala svojih roditelja. „U cijelom svijetu to je postao roman kontrakulture šezdesetih i sedamdesetih”, kaže Sabharwal.

„Siddhartha" je odmah po objavljivanju postao deo nastavnog plana u germanističkim institutima indijskih sveučilištima. I u Indiji se knjiga počela prodavati dobro nakon engleskog prijevoda. A godine 1972. američki režiser Conrad Brooks je snimio film po Hesseovoj knjizi u kojem su glumili i indijski glumci. Nakon osnivanja Društva Hermann Hesse u indijskoj saveznoj državi Kerala (2005.) knjiga ponovo doživljava ogroman uspjeh. Prevedena je na jezike malajalam, i još nekoliko službenih jezika u Indiji.

Jyoti Sabharwal kaže kako se svaka generacija ponovo može identificirati sa „Siddharthom, jer se u knjizi radi o putovanju pojedinca ka samom sebi i o njegovom traženju vlastitog mjesta u svijetu. On dodaje da je to istodobno priča o izgubljenom sinu, i mada je vrijeme radnje smješteno u antičku Indiju, mnogi mladi koji osjećaju stege društva prepoznaju sebe u toj priči.

Šezdesete i sedamdesete su bila turbulentna vremena i u Indiji, naročito zbog pobune maoističkog pokreta naksalita. U studentskim krugovima „Siddhartha" je bio popularno štivo. Prema germanistu Sabhrawalu knjiga će i nakon čitavog stoljeća od objavljivanja ukazivati ljudima puteve ka otkrivanju smisla života: „Roman postavlja pitanja koja imaju vječnu relevantnost, jer glavna figura, Siddhartha, kao autsajder promatra društvo da bi otkrio smisao života”.

Ukratko rečeno: Siddhartha predstavlja ljudsku potragu za odgovorima na velike misterije života: Zašto smo ovdje? Odakle dolazimo, kuda idemo?

I Martin Kämpchen se slaže s ovom konstatacijom: „Duhovna pitanja su uvijek relevantna, nikada ne gube na aktualnosti, jer nisu povezana s određenim trenutkom ljudske povijesti. Zato su u tom smislu bezvremena, a samim time je to i „Siddhartha”