Službena istraga ocijenila je da je riječ o samoubojstvu, a vijest se poput požara proširila tadašnjom Jugoslavijom. Miljković je umro sa samo dvadeset i sedam godina, u gradu u koji se preselio krajem 1960. godine iz Beograda.
Bio je neokrunjeni princ tadašnje jugoslavenske poezije, slavljen i nagrađivan. Tek je u listopadu 1960. godine u Beogradu dobio prestižnu Oktobarsku nagradu, a iza sebe je imao nekoliko zapaženih zbirki poezije, među njima i onu čuvenu “Uzalud je budim”, nazvanu po jednoj od najslavljenijih pjesama jugoistočne Europe, ali i zbirke “Smrću protiv smrti” i “Poreklo nade” koju mu je objavio zagrebački Lykos, piše Večernji list.
Oko Miljkovićeve naprasne i neobjašnjive smrti i danas se vode polemike i bruse nacionalno osviještena pera. Raspravlja se na temu je li nesretni pjesnik ubijen ili se ubio, vješajući se o navodno krhku granu nevelike vrbe koja je rasla nedaleko kavane Stara (a neki izvori tvrde i Lijepa) mlinarica? Spominje se u tom kontekstu i svojedobni Miljkovićev zaštitnik, pjesnik s moćnim političkim vezama Oskar Davičo. Raspreda se o mogućim ubojicama i razlozima mogućeg ubojstva pjesnika koji je, prema hrvatskom pjesniku Ivanu Slamnigu, bio nagonski samoubojica.
A i Miljkovićev zagrebački ponajbolji prijatelj, danas pokojni pjesnik Zlatko Tomičić, tvrdio je i pisao da su mu dragog prijatelja ubili muškarci u kožnatim kaputima koji su u Zagreb doputovali iz Beograda te zlosretne večeri... Danas nema više neugledne vrbe o koju je bilo obješeno pjesnikovo tijelo. Pa čak i neki autoritativni izvori tvrde da je Miljković zapravo nađen na obližnjem Cmroku, a ne na Ksaveru. Bilo kako bilo, Zagreb se ni do današnjeg dana nije odužio mrtvom pjesniku i svojem kratkotrajnom stanovniku ni spomen-pločom ni bistom. Nije to učinjeno ni u socijalizmu, ali ni sada, u europskom zagrebačkom kontekstu.
A kipar Pero Jelisić koji opsesivno desetljećima kleše Teslin lik, prije pet godina je u gornjogradskoj kavani Pod starim krovovima, na recitalu posvećenom Miljkoviću koji je upriličio Goran Matović javnosti predstavio pjesnikovu bistu. Na žalost, do dana današnjeg nigdje nije postavljena, a bila bi to gesta kojom bi Zagreb potvrdio svoj kozmopolitizam. A potvrdila bi ta gesta i činjenicu da je majka Branka Miljkovića Marija bila Drnišanka, iz poznate obitelji Brailo, pa je Miljković tako po majci Hrvat. A i njegovi su se roditelji upoznali u Splitu, gdje mu je jedno vrijeme otac Gligorije Miljković iz Gadžina Hana kod Niša bio zaposlen kao policajac.
A i pjesnik i prozaik Branislav Glumac je na druženju u gostionici Pod starim krovovima u Basaričekovoj ulici javno rekao;
“Branko Miljković je obožavao Zagreb, a Zagreb je obožavao Branka Miljkovića. Dan nakon njegovog samoubojstva u Društvu književnika svi su plakali. Mirko Božić, Josip Pupačić, Ivan Slamnig, pa čak i Antun Šoljan”...
Prisjetila se zadnjeg dana Branka Miljkovića u toj gornjogradskoj starinskoj gostionici i nježna poetesa Irena Vrkljan, koja se tog dana s Miljkovićem družila u tada čuvenom klubu Društva književnika Hrvatske na tadašnjem Trgu republike 7. U društvu su bili i Zvonimir Golob, Milivoj Slaviček... Navodno je Miljković tog dana bio i u kavani Kavkaz, nedaleko od Hrvatskog narodnog kazališta, a trag mu se gubi baš na nesretnom Ksaveru.
Iako mu nije podigao bistu ni spomen-ploču, Zagreb nije potpuno zaboravio Miljkovića. Godinama se na gradskim fasadama mogla pročitati rečenica Čitajte Miljkovića. I Rade Šerbedžija na svojim recitalima često izvodi pjesmu “Uzalud je budim”, a u Zagrebu su ne tako davno održavani i Miljkovićevi dani. Miljkovićevo ime i pojedine njegove pjesme i popularni citati (npr. hoće li sloboda umeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj ili ubi me prejaka reč) itekako su prisutni i na društvenim mrežama i to ne samo u regiji. Miljkovićeva poezija i je vrijeme.
