Njegova zavodljivost leži upravo u toj jednoj otvorenosti, fleksibilnosti i, generalno gledajući, ‘pozitivnom odjeku’ koji ima – jer tko bi mogao biti protiv toga da nešto bude održivo? Upravo u toj otvorenosti i fleksibilnosti leži i poteškoća njegovog definiranja i korištenja, te je već stekaoareputaciju i ‘praznog označitelja’. Međutim, bez obzira koliko je sveprisutan i široko korišten naročito kroz sintagmu ‘održivog razvoja’, može se reći da je kao koncept, pogotovo u kontekstu kulture i dalje ostao nedovoljno istražen (Isar, 2017). U posljednjih nekoliko godina možemo primijetiti veći broj radova koji kritički propituju koncept kulturne održivosti, kulture kroz/za/u održivosti te pokušavaju odgovoriti na pitanje što nam sve ti koncepti zapravo (do)nose i koliko su, posljedično, korisni u sadašnjem kulturnopolitičkom kontekstu?
Upravo je u sadašnjem trenutku globalne krize uzrokovane pandemijom COVID-19, kada su umjetnost i kultura među prvima osjetili posljedice krize, potrebno preispitati što za nas danas znači kulturno (održivi) razvoj, kulturna održivost i kultura kroz/za/u održivosti. Govoreći o kontekstu kulturnih politika, pojam je i na razini Europske unije odnedavno dobio veću pozornost u Radnom planu za kulturu (2019. - 2022.) otvaranjem radne grupe Otvorene metode koordinacije (OMK) o kulturnoj dimenziji održivog razvoja u 2021. godini. Ista je pak godina na globalnoj razini također pod znakom kulturno održivog razvoja jer je Opća skupština Ujedinjenih naroda (UN) proglasila 2021. godinu Međunarodnom godinom kreativne ekonomije za održivi razvoj, što predstavlja još jedan razlog da se dodatno pozabavimo odnosom pojmova kulture i održivosti.
Sam pojam ‘održivosti’ te posebice ‘održivog razvoja’ nije dakako nov i može se naći i u radovima kako klasičnih ekonomista i ekonomistica tako i niza ekologa i ekologinja. Međutim, svoju je širu uporabu doživio kroz djelovanje različitih tijela UN-a i to prvenstveno kroz okolišnu perspektivu. Slijedeći diskusije iz šezdesetih i sedamdesetih godina o granicama rasta i ljudskom utjecaju na okoliš, može se reći da je za njegovu širu uporabu teren pripremljen na UN-ovoj konferenciji o ljudskom okolišu održanoj u Stockholmu 1972. godine, a čije su preporuke kasnije bile integrirane u Svjetsku strategiju zaštite iz 1980. godine.
Međutim, za pravi uzlet pojma ‘održivog razvoja’ i njegovu daljnju popularizaciju zaslužan je dokument ‘Naša zajednička budućnost’ (Our Common Future) objavljen 1987. godine, a poznatiji kao Brundtland izvještaj (Brundtland Report). Izvještaj je poduprla Opća skupština UN-a pa je tako, nakon održavanja konferencije Ujedinjenih naroda o okolišu i razvoju u Rio de Janeiru 1992.godine, i usvajanja ‘Agende 21’ te tzv. ‘Deklaracije iz Rija’ (Rio Declaration), pripremljen teren za političku promociju pojma i njegovo daljnje širenje. 2002. godine na Svjetskom samitu o održivom razvoju održanom u Johanesburgu promoviran je koncept tri stupa održivog razvoja – okolišnog, društvenog i ekonomskog.
Paralelno s tim događanjima odvijao se niz inicijativa i akcija koje su naglasak stavljale na kulturu i njezinu ulogu u (održivom) razvoju. Tako je 1982. godine UNESCO u Mexico Cityju organizirao Svjetsku konferenciju o kulturnim politikama na kojoj je istaknuta povezanost kulture i razvoja (UNESCO 1982, 78, 79). Upravo je na toj konferenciji stavljen naglasak na Svjetsku dekadu kulturnog razvoja (1988. – 1997.) koju je kasnije potvrdila i proglasila Opća skupštine UN-a. U završnom izvještaju Dekade iz 1996. godine, koji je Svjetska komisija o kulturi i razvoju objavila pod nazivom ‘Naša kreativna raznolikost’ (Our Creative Diversity), napravljena je poveznica između kulturnih politika i održivog razvoja, ukazano je na povezanost kulture s nizom različitih ekonomskih, političkih i societalnih pitanja, te su dane definicije kako kulture, kulturnog razvoja tako i ‘kulturno održivog razvoja’.
Nedugo nakon objavljivanja izvještaja, u Stockholmu je 1998. godine organizirana Međuvladina konferencija o kulturnim politikama i razvoju, koja je rezultirala Akcijskim planom o kulturnim politikama za razvoj (UNESCO, 1998). Tako je početkom dvijetisućitih stvoren momentum (zamah) tijekom kojega su neki od izazova odnosa kulture, razvoja i održivosti mogli biti prevedeni u dokumente - od kojih valja istaknuti i usvajanje UNESCO-ove Konvencije za zaštitu i promicanje raznolikosti kulturnih izričaja 2005. godine.
Međutim, bez obzira na veliki rad i korake koje je UNESCO napravio kako bi ukazao na važnost uključivanja kulture u raspravu o održivom razvoju, kultura nije uključena kao četvrti stup održivog razvoja. Stoga je ujesen 2002. godine, na prvom ‘Svjetskom sastanku o kulturi’ (World Public Meeting on Culture), održanom na Svjetskom socijalnom forumu u Porto Alegreu, određeni broj aktivistkinja i istraživača istaknuo kako nije dovoljno da je kulturna dimenzija integrirana u društveni ‘stup’ razvoja već da ona zahtijeva posebnu pažnju. Tako se rađa inicijativa predvođena organizacijom United Cities and Local Governments (UCLG) koja kasnije, u svibnju 2004. godine u Barceloni na konferenciji u organizaciji UCLG-a, rezultira usvajanjem dokumenta ‘Agenda 21 for Culture’.
Međutim, ni kasnija borba da se kultura uključi u ‘Ciljeve održivog razvoja’ (Sustainable Development Goals - SDGs) nije urodila plodom. Usprkos velikom lobističkom trudu različitih mreža i međunarodnih organizacija civilnog društva, u konačnoj verziji SDGs-a, koju je Opća skupština UN-a usvojila 2015. godine, ograničeni su kako sâmo mjesto tako i uloga kulture u ciljevima. David Throsby pretpostavlja da je do neuspjeha došlo zbog nekoliko razloga: prvi se može naći u ekološkom poimanju održivosti koji je dominirao diskusijama oko usvajanja SDGs-a; drugi razlog je u predominantnom shvaćanju da umjetnost i kultura nisu središnje činjenice društvenog života nego više ‘ukras’; a treći u činjenici da se sama konstelacija UN-a i unutarnja borba moći reflektirala na diskusiju.
U hrvatskom kontekstu pojmovi održivosti u kulturi, održivog kulturnog razvoja, nisu novost već su se znanstvenici i znanstvenice tim pitanjima bavili sukladno trendovima u inozemstvu. Razvojna pitanja te pitanja održivosti razmatrana su još od sedamdesetih i u znanstvenoj i u stručnoj zajednici10, dok je problematika razvoja u kulturi tj. kulturnog razvitka bila dio javne rasprave još u osamdesetima11. Naši znanstvenici/e i stručnjaci bili su uključeni u međunarodne diskusije na tu temu, a u nekim pitanjima su i prednjačili u inicijativi12. Također, važno je naglasiti da je dokument ‘Strategije kulturnog razvitka’ koji je usvojen u Saboru 2003. godine definirao održivi razvitak u kulturnom smislu kao ‘razvitak ljudskih interesa i djelovanja koji sve manje opterećuju fond prirodnih rezervi zemlje i postojeće kapacitete infrastrukture i naseljenog prostora, a istodobno potiču užitak u (starim i novostvorenim, materijalnim i nematerijalnim) vrijednostima koje putem umjetnosti, znanosti, obrazovanja te kulturnih igara i običaja stimuliraju privlačnost među ljudima’ (Katunarić, i Cvjetičanin, 2003: 13). Nažalost, kako nakon samog dokumenta nisu uslijedili akcijski planovi, strategija nikada nije zaživjela, a sa njom ni definicija kulturno održivog razvitka te posljedično niti njezina operacionalizacija u određenim javnopolitičkim odlukama.
David Throsby upravo preciznije definiranje i operacionalizaciju kulturne održivosti naglašava kao ključni problem za njezinu daljnju primjenu ne samo u teorijskom nego i u policy kontekstu13. Često široko postavljeni pojmovi ‘održivosti’ i ‘održivog razvoja’ u kontekstu također široko koncipiranog pojma kulture u računicu donose eksplanatorni nemir. Ključni problem leži u tome da tu dolazi do razmimoilaženja u dva ključna pravca – od kojih jedan kulturu shvaća u antropološkom smislu, kao ‘način života’, a drugi je promatra kroz kreativni i umjetnički izričaj te baštinu. Pojmovnu zbrku ocrtavaju i drugi autori; tako je npr. analiza znanstvenih članaka koji koriste pojam ‘kulturne održivosti’ (cultural sustainability) koju su proveli Soini i Birkeland (2014) ukazala kako na diskurzivnu tako i na političku raspršenost korištenog pojma. Oni smatraju kako je znanstveni diskurs o kulturnoj održivosti organiziran oko sedam ključnih narativa (storylines): baštine, vitalnosti, ekonomske sposobnosti, raznolikosti, lokalnosti, ekokulturne otpornosti te eko-kulturne civilizacije. Navedeni narativi povezani su sa četiri politička i ideološka konteksta – konzervativnim, neoliberalnim, komunitarnim te environmentalističkim.
Ta je raznolikost pristupa također prisutna i na stručnoj, policy razini. Kako je prethodno pokazano, kultura je u različitim dokumentima o politikama za održivi razvoj bila marginalizana, dok su razni zagovaratelji postavljanja kulture u središte rasprava na raznolike načine argumentirali njenu važnost. Neki su autori i autorice pokušali sistematizirati odnos između pojmova kulture i održivosti koji je prisutan kako u korištenim dokumentima tako i u znanstvenoj literaturi pa tako Duxbury i sur. (2017) pronalaze tri ključna principa tog odnosa: ‘kultura u održivosti’, ‘kultura za održivost’ te ‘kultura kao održivost’.
Kultura u održivosti (culture in sustainability) podrazumijeva da kultura ima nezavisnu ili autonomnu ulogu u održivosti; ‘kultura za održivost’ (culture for sustainability) pak naglašava kako kultura ima medijacijsku ulogu za postizanje ekonomske, društvene i ekološke održivosti; dok ‘kultura kao održivost’ (culture as sustainability) smatra kulturu ne samo instrumentom nego i nužnim temeljem gdje se susreću sveukupni ciljevi održivosti15. Navedena sistematizacija ukazuje na ranije navedenu multi-interpretabilnost tumačenja odnosa kulture i održivosti, ali i na moguće pravce koji bi bili korisni za daljnje kulturnopolitičke aktivnosti.
Dakle, kada govorimo o kulturno održivom razvoju, vrlo je bitno točno se odrediti iz kojeg polazišta krećemo i prema kojim ciljevima stremimo kako bismo mogli još bolje operacionalizirati naše ideje. Pri tome je upravo ova okolišna dimenzija (od koje je cijela priča i krenula) sada poglavito bitna. Pandemija COVID-19 podsjetila nas je ne samo na globalnu ispremreženost, nego i na to koliko sve naše aktivnosti (uključujući i kulturne) utječu na okoliš bez čijeg opstanka na kraju nema ni našeg opstanka na ovoj planeti. Bitno je da se i u kulturnom i u kreativnom sektoru prepozna činjenica da se ne može nastaviti dalje s dosadašnjim ‘business as usual’ gdje se ‘kreativna ekonomija’ prikazivala kao održiv odabir bez elaboriranja negativnih posljedica ‘kreativnih politika’ po zajednice u kojima se donose (O’Connor, 2020).
Drugim riječima treba dobro promisliti o kakvoj održivosti govorimo kada govorimo o kulturnoj održivosti, tako da nam ona ne bude ‘prazni’ nego ‘puni označitelj’, označitelj pozitivne promjene u društvu.
Institut za razvoj i međunarodne odnose
