Mićanović i Augustinčić primili nagrade 57. Goranovog proljeća

"Goranovo proljeće" najstarija je domaća pjesnička manifestacija organizirana u čast pjesnika i antifašističkoga borca Ivana Gorana Kovačića.

Na svečanosti održanoj u Lukovdolu, rodnom mjestu pjesnika Ivana Gorana Kovačića, u amfiteatru ispred Doma kulture, uučene su nagrade i za najbolje pjesničke radove učenica i učenika, priopćili su u subotu iz te pjesničke manifestacije.

Iako je, zbog svima znanih eidemioloških razloga, međunarodni dio programa u ožujku morao biti odgođen, 57. Goranovo proljeće preselilo se na virtualnu platformu Versopolis u sklopu Festivala nade.

Više od tri desetljeća Miroslav Mićanović ispisuje jedan od najzanimljivijih i najzaokruženijih pjesničkih opusa u hrvatskoj suvremenoj kulturi, istaknuo je, među ostalim u obrazloženju nagrade član žirija 57. Goranovog proljeća Tvrtko Vuković

Mićanović je pripadnik generacije koja je na književnu scenu stupila početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća "izvodeći svojim pjesništvom na vidjelo ono što se u magli okoštalih i zdravorazumskih spoznaja i vrijednosti posve gubi". Vuković je dodao da se Mićanović svrstava u red onih pisaca koji daju snažan doprinos razumijevanju naše višestruko složene suvremenosti.

"Iznimna poetička samosvijest, visoko jezično umijeće i brojni načini pokretanja originalnih uvida, Mićanovićevo pjesništvo čine jednom od onih pojava koje našu kulturu i ukupnu zajednicu čine boljim mjestom za život", smatra Vuković.

Kada je pak riječ o laureatu nagrade "Goran za mlade pjesnike, član žirija Branislav Oblučar istaknuo je u obrazloženju kako je jedna od ključnih osobina Augustinčićeva rukopisa metodičnost koja je evidentno rezultat promišljenoga pjesničkog rada, ali i istančanog senzibiliteta.

S tim u vezi, podsjetio kako je Augustinčić u dvjema pjesmama ponovio tvrdnju - "Ovdje neće biti čuda, samo pozoran rad". Ali, smatra Oblučar, pobjednički rukopis "Ipak, zora" kao da upućuje na proces koji je doveo do teksta koji čitamo.

Augustinčić je rukopisu pristupio kao cjelini i daje svoj prilog tendenciji koja je česta naročito u mlađoj poeziji - ustrojiti knjigu kao koncept, a ne kao zbirku manje-više autonomnih pjesama.

"Augustinčićev je koncept pritom i stilski i tematski intrigantan, pa i misaono ambiciozan - čita se gotovo kao daleki odjek ili suvremena transformacija danas nam dalekog 'pojmovnoga pjesništva' 1960-ih, i to prije svega u smislu ozbiljnosti pristupa, zahtjeva za intelektualnom strogošću poezije te gradnjom elastičnih sprega između konkretnog motiva i apstraktnih refleksija", istaknuo je Oblučar.