Tako će radovi Lucije Ostrogović, potaknuti promišljanjima o prostoru čiji smo stalni nametnici, biti postavljeni na izložbi pod nazivom krajolik – čitanje nje, a otvorenje je planirano za petak, 1. ožujka u 19 sati. Izložba predstavlja nastavak istraživanja započetog u sklopu diplomskog rada na Odsjeku za animirani film i nove medije zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti, i moći će se razgledati do 22. ožujka.
Kroz reference na krajolik naselja Vrbnik na otoku Krku, umjetnica propituje vlastite i tuđe perspektive gledanja na sveprisutan prostor. Pritom najprije povlači paralelu između uloga koje čovjek svakodnevno igra u privatnom i poslovnom svijetu te prostora kao konstante bezuvjetno podložne potrebama njegovih djelovanja. Eksperimentirajući s ulogama vezanim uz sličan ambijent poput sustanarke, recepcionerka, najmodavke i gošće, autorica postiže fluidan prijelaz iz jednog prostora u drugi, dok konačno ostvarenom uzajamnošću uspijeva detektirati prostorne vrijednosti od kojih je najvažnija održivost.
Naglašene autorefleksivnosti, izložba u gledatelju aktivira vizualne, auditivne i taktilne podražaje odlazeći korak dalje te se premještajući s fizičke na simboličku razinu. Ondje primat nosi „pogled odozgo“, odnosno materijali doneseni s Vrbnika u vidu kamenih krhotina zidova i malih kupova morskog pijeska prosijanog na različitu finoću potiču imaginaciju transformacije od zemljišta i terena ka resursu. Razmišljanje o prostoru kao resursu, koji sam po sebi označava potencijal za iskorištavanje, ponajbolje se može doživjeti kroz video koji tumači planiranje fleksibilnog skeleta unutarnjeg prostora, a koji je moguće prekrojiti ovisno o potrebama. Također, zvučna podloga uz prikaze karte i pomicanje ruke umjetnice u koreografiji stvaranja znanja o prostoru vjerno dočarava sklonost manipulaciji istim bez interesa za posljedice njegova sužavanja.
Umjetnica progovara o učinku sve intenzivnije otočne apartmanizacije na slobodu prostora, zbog čega bilježi iskustva majke i bake ispreplićući ih sa svojima i slažući spoznaje u komparativnu studiju triju vremena od kojih je novo doba najmanje obzirno prema oskudnim reusrsima. Nadalje, autorica ukazuje da je naizgled neuhvatljiv termin 'prostor' jezična varka iza koje se krije ranjiv entitet kojim je čovjek odavno zavladao i koji se nekontrolirano umanjuje bez obzira na naivno vjerovanje o prostornoj beskonačnosti. Svrha izložbe jest otvoriti osobnu i društvenu raspravu o poimanju prostora kao iscrpljenog resursa koji koči progresivnost suvremenih naraštaja smještajući ih u sve omeđenije labirinte bez strategija adaptacije na male prostore koji bude klaustrofobiju.
