„Dalibor Martinis svoju je – za prostor Galerije Bačva specijalno osmišljenu – video instalaciju naglašeno ambijentalnih karakteristika naslovio Nemam vremena. Svima koji su pobliže upoznati s njegovim stvaralaštvom takav naslov nipošto nije iznenađujući. Riječ je, naime, o autoru u čijoj umjetničkoj strategiji vremenski čimbenik ima itekako važnu – neki će reći i ključnu – ulogu, i to još od njegovih formativnih godina prije otprilike pola stoljeća pa sve do današnjih dana. Za Martinisa vrijeme, zapravo, predstavlja fizičku dimenziju, kojoj će nerijetko pridavati i formalno-sadržajne konotacije. Krajnje pojednostavljeno rečeno, njegov odnos naspram vremena predstavlja svojevrstan multimedijalno, štoviše transmedijalno, uvjetovan ekvivalent načinu kako klasični slikari i kipari pristupaju boji odnosno volumenu, a također i eventualnim motivima ili sižeima. (…)
(...) Kao jedan od osnovnih motiva video instalacije Nemam vremena neprijeporno se nameće oblik kruga, ali također i kružnoga kretanja. Na projekcijama, naime, dominiraju različiti aspekti upravo takva kretanja, prostor Galerije Bačva također je kružnoga oblika, a to isto vrijedi i za cjelokupan Meštrovićev paviljon u kojem se ona nalazi. Osim toga, zdanje Meštrovićeva paviljona kao takvo itekako je nazočno u projekciji – naziv toga njezina dijela glasi HdluhdluldH – a tu su još i kontinuirana kružna vožnja automobilom oko Arc de Triomphe na Place Charles de Gaulle nazvana Champs Elysees… Recalculating! (GPS sustav kao odredište ima zadanu aveniju Champs Elysees pa će stoga svojim elektroničkim glasom uporno i uzaludno ponavljati uputstva gdje i kada valja skrenuti te tako napustiti kružni prometni tijek) te video prikazi na rotirajućoj bini smještene instalacije/scenografije A mene tu ni minute nema. Motiv kruga, baš kao i kretanja, u Martinisovoj video-instalaciji Nemam vremena posjeduju i naglašeno simboličko značenje. Krug, naime, predstavlja savršeni oblik bez početka i kraja, odnosno bez ikakva usmjerenja, što nedvojbeno sugerira umjetnikov nelinearan pristup vremenu. S druge strane, upravo je kretanje ono što definira prostorno-vremenski kontinuum. Brzina (a to znači kretanje) određuje se, naime, upravo na način da se prijeđeni put (kroz neki prostor) postavi u relaciju s u tu svrhu utrošenim vremenom. I da zaključimo: Martinisova najnovija video instalacija Nemam vremena svojim se nazivom ne referira tek na svakodnevnu i otresitu frazu, već otvara brojna znanstveno-filozofska pitanja iz kojih generira i velik dio njegova začudna opusa. Tko zna, možda naziv Martinisova sljedećeg projekta bude glasio Nemam prostora…“
Dalibor Martinis rođen je u Zagrebu 1947. Diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Izlaže od 1969, od 1973. djeluje kao videoautor. Održao brojne samostalne izložbe, performanse i projekcije i sudjelovao na brojnim međunarodnim izložbama. (Bijenala u Veneciji, Sao Păulu, Kwangju-u, Solunu, Cetinju, Kairu i Ljubljani; Dokumenta Kassel, Triennale Riga i dr.). Njegovi filmovi i video radovi prikazani su na video festivalima u Berlinu, Tokiju, Montrealu, Locarnu i na međunarodnim festivalima kratkog filma u Oberhausenu, Bogoti, Beču, Seattleu, Nici, Montrealu, Ljubljani i dr. Bio je stipendist Canada Council/Kanada 1978, Jaica/Japan 1984, Artslink/USA 1994. i 2010.
Predavao je na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu (1987/91), na Ontario College of Art u Torontu 1991/92. i na Akademiji primjenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci (2007-2012). Nosi titulu prof. emeritus Riječkog sveučilišta.
Osvojio više međunarodnih nagrada (Tokyo Video festival 1984., Locarno 1984., Alpe/Adria Film Festival Trst 1996., Festival kratkog filma u Bogoti 2014.). Dobitnik je Vjesnikove nagrade “Josip Račić” za 1995., Nagrade grada Zagreba 1998., godišnje nagrade HDLU 2009., 1. T-HT nagrade 2013. te nagrade Vladimir Nazor 2016.
Njegovi radovi nalaze se u zbirkama Muzeja suvremene umjetnosti/Zagreb, The Museum of Modern Art/New York, Stedelijk Museum/Amsterdam, ZKM/Karlsruhe, New York Public Library, Kontakt/Erste Bank, Beč i dr.
