Primjerice, određuje se razmak od metar i pol između sudionika, dakle posjetitelja, izvođača i osoblja, dok se razmak od dva metra preporučuje između i od izvođača pjevačkih dionica te glazbenika s puhačkim instrumentima. Najveći broj posjetitelja određen je zapravo veličinom prostora gdje se mora osigurati četiri kvadrata površine po posjetitelju. No, preporučuje se i manje korištenje ventilacijskih sustava, a više prozračivanje prostora. Osoblje koje prodaje ulaznice mora koristiti masku, a moraju se, između svega ostaloga, evidentirati osoblje, izvođači i posjetitelji.
Seasplash u Šibeniku praktično je jedini veći festival koji je održan ovog ljeta. Njegov organizator Vedran Meniga kaže kako nastavljaju s događajima u Martinskoj, ali daleko je to sve od festivala koji su bili najavljivani početkom godine.
– Sve su to zapravo večernja događanja, neka traju i više dana, ali ne radi se o događajima na koje se dolazi iz cijelog svijeta. Preduhitrili smo Stožer i njihove mjere jer smo ih iznenadili time što smo na lokaciji priredili sve što su oni sedam dana poslije predstavili kao mjere. Ljudi se s time pomire, a mi mjerenjima nismo pronašli nikoga tko je imao povišenu temperaturu ili bio riskantan. Na Martinskoj je lakše jer je ona izvan urbane zone grada Šibenika i ima puno veći kapacitet nego što je dopuštena posjećenost na otvorenom. Martinska ima kapacitet šest-sedam tisuća, što znači da je svatko tko dolazi na lokaciju u situaciji da može poštovati distancu. Uspjeli smo sve odraditi, međutim medijska kampanja koja je jako protiv velikih događanja, a najviše protiv event-industrije, u danima pred otvaranje lokacije unijela je veliki strah i skepticizam, pa je puno ljudi i otpalo. Kako smo bili jedini, onda su nam poslane sve moguće inspekcije, valjda da imaju što raditi. No, dobili smo sve pohvale. Ipak, policija je na kilometar od festivala postavila kontrolnu točku gdje su pretresali svaki automobil, no bez zaštitne maske ili rukavica. Pri svemu tome turistička sezona u Šibeniku i okolici teče sasvim normalno, kafići rade, pušta se glazba, ali očito se kontrole moraju obavljati na većim okupljanjima, i da se na nama trenira – kaže za Večernji list organizator Vedran Meniga.
Zagrebačka filharmonija pogođena je i bez korone potresom koji je oštetio KD Lisinski. Njihov ravnatelj Mirko Boch u kontekstu mjere od 500 ljudi u dvorani podsjeća da Lisinski prima 1800 ljudi.
– Popravak te dvorane u kojoj najčešće sviramo i koja je većim dijelom građena zbog Filharmonije još nije gotov. Imali smo koncerte i na otvorenom, gdje smo držali distancu od metar, metar i pol. Tu su najveći problem puhači jer za njih po prirodi stvari mora se napraviti veća razlika. Naš najveći problem ujesen bit će ako se ne otvori dvorana Lisinski. Ako se to ne dogodi, onda ćemo morati potražiti drugu dvoranu. Na distancu smo se naučili. Imamo nekoliko ideja, ako bude lijepo vrijeme napravit ćemo par koncerata vani, a kao alternativu Lisinskom, a to je ili dvorana na Črnomercu ili Lauba, u koju stane tisuću ljudi. U devetom mjesecu trebali bismo ići u Suboticu, no kakvo je stanje u Srbiji, teško je reći što će biti. Stožeru treba dati neku ideju jer umjetnost je potrebna svima – kaže Mirko Boch.
Tomo in der Mühlen, predsjednik Zajednice kreativnih i kulturnih industrija HGK, smatra kako je vjerojatno danas svakom jasno da je postojeća situacija postala neizdrživa.
– Posebice za segment glazbene industrije, o čemu sam dosad više puta govorio u medijima, upozoravajući na mogući krah ove industrije u kojoj radi više od 20.000 ljudi i u kojoj se okreće oko 4,5 milijarde kuna godišnje. Problem, naime, nije samo u krizi koja predstavlja globalni fenomen, nego sve više i u nečinjenju i izostanku interesa i brige za nas glazbenike i ljude koji od glazbe žive. Svima nama je jasno da je zdravlje na prvom mjestu i da korona predstavlja ozbiljnu prijetnju, ali problem je što ovo stanje neće prestati sutra ili za tjedan ili mjesec dana. Ako računamo da ovo neće prestati još godinu ili dvije, onda je sasvim sigurno da ovo dugo razdoblje ne možemo zamisliti bez evenata, koncerata i festivala. Belgijci su, primjerice, osmislili aplikaciju za prijavu „COVID-safe evenata“, Nijemci održavaju eksperimentalne koronakoncerte kako bi utvrdili rizike širenja zaraze na takvim događajima, Irci su donijeli dugoročnu strategiju koja sadrži rješenja za prevladavanje koronakrize. Ono što očekujemo jest aktivan pristup i osmišljavanje dugoročnih rješenja, a ne isključivo donošenje restriktivnih mjera utemeljenih na nekoliko pojedinačnih, izdvojenih slučajeva. Primjerice, svjedočili smo medijskim napisima o širenju zaraze u noćnim klubovima, ali nikada nismo čuli za podatak koji su to točno klubovi, koliko ih ima, jesu li se pridržavali epidemioloških mjera i slično. Smatram kako proizvoljne restrikcije, samovolja lokalnih stožera, nepostojanje dugoročnih projekcija, kao i nejasni kriteriji provedbe mjera sasvim sigurno ne pridonose stabilnosti koja je nužna za planiranje poslovnih aktivnosti u segmentu kreativnih industrija – smatra in der Muhlen.
