Četiri desetljeća od skandala s lažnim Hitlerovim dnevnicima

U hamburškoj izdavačkoj kući„Gruner + Jahr" 25. travnja 1983. okupilo se 27 televizijskih ekipa i više od dvjesto novinara. Magazin „Stern" je priredio senzaciju.

Glavni urednici „Sterna" pred novinare su izašli s dvanaest crnih svezaka ispunjenih osobnim bilješkama bivšega kancelara Reicha Adolfa Hitlera. Napetost, uzbuđeni glasovi, škljocanje foto-aparata – i reporter „Sterna" Gerd Heidemann, koji nošen općim oduševljenjem, pozira s dnevnicima. Te slike su obišle svijet.

U specijalnom izdanju od 28. travnja 1983. „Stern" je objavio prve ulomke navodnih dnevnika. Dotadašnja tiraža od 1,8 milijuna povećana je za 400.000 primjeraka, a izdanje je bilo skuplje za 50 pfenniga.

Glavni i odgovorni urednik „Sterna" Peter Koch tada je ponosno priopćio: „Povijest Trećeg Reicha velikim dijelom mora ponovo ponovo biti napisana." Ali umjesto toga, kako pokazuju današnja istraživanja, radi se o krajnje iskrivljenom pogledu na povijest.

Na početku se samo nižu privatne banalnosti. Hitlerova partnerica Eva Braun željela je besplatne karte za Olimpijske igre 1936. godine, što je Führera iznerviralo. Patio je i od neugodnih tegoba: „Na Evin zahtjev moji liječnici će me detaljno pregledati. Zbog novih tableta imam jaku nadutost i, kako Eva kaže, zadah iz usta."

Povjesničari i kolege iz drugih medijskih kuća brzo su posumnjali u autentičnost zapisa. Kada je Savezni ured za borbu protiv kriminala (BKA) dvanaest dana nakon objavljivanja konačno Predstavio svoj izvještaj, dokaz da je riječ o falsifikatu bio je neoboriv: u bilježnicama je bio papir koji u Trećem Reichu uopće nije postojao, već se počeo proizvoditi tek pedesetih godina.

Veliki skandal. Državno odvjetništvo pokreće istragu. Glavni krivci, reporter Heidemann i falsifikator Kujau, završili su na sudu. Obojica su dobili višegodišnje zatvorske kazne.

Konrad Kujau je umro od raka 2000. godine, Heidemann živi u skromnim uvjetima u Hamburgu. „Stern" je kasnije sam skandal opisao kao „najveću moguću nesreću u povijesti magazina". Godinama se nije mogao oporaviti od te sramote.

Sedamdesetih godina se slikar i talentirani falsifikator umjetničkih djela Konrad Kujau predstavlja kao trgovac i opskrbljuje industrijalca i bivšeg SS-ovca Fritza Stiefela navodno pravim nacističkim artefaktima, uključujući navodne rukopise i umjetnička djela iz Hitlerovog pera.

Strastvenom skupljaču nacističkih relikvija pokazuje i prvi dnevnik koji je falsificirao. Stručnjaci uspoređuju bilježnicu s ostalim Hitlerovim rukopisima koje je posjedovao Stiefel, a koje je Kujau također falsificirao, i dnevnik proglašavaju originalnim.

Kada je Stiefel upoznao Sternovog reportera Gerda Heidemanna, koji je također bio strastveni skupljač nacističkih suvenira, pokazao mu je dnevnik. Heidemann je namirisao senzaciju.

Počeo je istraživati glasine prema kojima su dnevnici Adolfa Hitlera pronađeni na mjestu pada nacističkog zrakoplova u Istočnoj Njemačkoj. Heidemann odlazi na mjesto nesreće i uvjeren je da su knjige zaista tamo pronađene. O svemu tome informira samo nekoliko kolega iz „Sterna“ i konačno uspijeva stupiti u kontakt s Kujauom.

Falsifikator u reporteru „Sterna" prepoznaje veliku šansu. Ponuda je brzo uslijedila – tjednik mu za bilježnice nudi dva milijuna njemačkih maraka.

Prva tri dnevnika se odmah provjeravaju. Autentičnost potvrđuju ugledni povjesničari, stručnjaci iz Saveznog arhiva i Služba za borbu protiv kriminala savezne pokrajine Porajnje i Pfalačka.

Ni urednici ni provjeritelji se ne obaziru na nelogičnosti. Poznato je i dokumentirano da je Hitler bio prilično lijen pisati. Dakle, čovjeku, okarakteriziranom kao nestrpljivom i impulzivnom, ne priliči da toliko piše po bilježnicama – i to sumnjivo urednim rukopisom i bez užurbano prekriženih pravopisnih grešaka. Na to se nije obraćalo pozornost.

Čak je i najočiglednija greška dobila objašnjenje: staromodnom tipografijom na koricama bilježnice su ispisana samo dva slova „FH“. Hitlerovi inicijali? Pohlepa onih koji su uključeni u prijevaru, oslobodila je određenu količinu mašte. Naravno, „FH“ treba se odnositi na „Führer Hitler".

Istraživački tim javnog servisa NDR-a sada je uz pomoć umjetne inteligencije digitalizirao uglavnom nečitke rukopise i pretvorio ih u čitljivu formu. U veljači 2023. NDR je objavio sve falsificirane dnevnike u online izdanju s komentarima.

Povjesničar i politolog Hajo Funke zapise je stavio u odgovarajući povijesni kontekst i prokomentirao ih. Povijesne činjenice su brižljivo uspoređene s tekstovima Kujaua. Uz pomoć tražilice čitatelji brzo mogu pronaći dijelove teksta koji se bave „Evom", „Goebbelsom", „Staljinom", „Židovima", „Mussolinijem" ili „lošim zadahom".

Do sada je samo nekoliko stručnjaka – poput onih iz Saveznog arhiva – imalo pristup falsificiranim bilježnicama. Sada svi zainteresirani mogu pročitati razne stvari koje je falsifikator Kujau pripisao Hitleru.

Jedna stvar brzo postaje očigledna: nema naznaka da je Hitler aktivno provodio progon i istrebljenje Židova u Trećem Reichu. Naprotiv – ispada da ništa nije znao o Holokaustu i da je brinuo za Židove.

Tim iskrivljenim pogledom na povijest Kujau pripisuje Hitleru riječi koje je smjestio u travanj 1933. godine: „Mjere koje su 1. započete protiv židovskih institucija, za mene su previše nasilne, odmah sam upozorio ljude koji su za njih odgovorni. Neki su morali biti isključeni iz stranke."

O brutalnom pohodu protiv židovskog stanovništva tijekom „Kristalne noći", 9. studenoga 1938. lažni Hitler piše: „Nije prihvatljivo da nekoliko usijanih glava našem gospodarstvu nanosi milijunsku štetu, samo u staklu. (...) Pričali su mi o nekim ružnim napadima od strane nekih uniformiranih, ponegdje i o ubijanju Židova i samoubojstvima Židova. Jesu li ti ljudi poludjeli? Što će u inozemstvu reći o tome?“

Na dan kada je održana Konferencija na jezeru Wannsee, 20. siječnja 1942., u dnevniku stoji: „Očekujem izvještaje s konferencije o Židovskom pitanju. Obvezno moramo naći mjesto na Istoku gdje bi se ti Židovi mogli sami uzdržavati. Zamolio sam sudionike konferencije za brzo rješenje. Mora postojati mjesto na Istoku gdje ti Židovi mogu biti smješteni."

Nigdje se ne spominje da je toga dana uz kavu i sendviče donesena odluka o masovnom ubojstvu milijuna europskih Židova uz riječi „konačno rješenje Židovskog pitanja".

Istraživački tim javnog servisa NDR-a zaključuje da se iza tekstova ne krije samo mašta ljudi željnih novca i prestiža, već da su „zapisi kreirani u desničarsko ekstremističkom duhu – i da poriču holokaust“.

Dakle, priča o najvećem medijskom skandalu u Njemačkoj nije samo priča o briljantnom falsifikatoru koji je Prevario šefove popularnog njemačkog tjednika.

To je i priča o Nijemcima od prije 40 godina: tada je još uvijek postojalo neskriveno veliko zanimanje za Hitlera – osobito za to kakav je bio privatno.

U lažnim dnevnicima on nije predstavljen kao zločinac i masovni ubojica, već kao brižan i odgovoran državnik, koji ni u kojem slučaju nije mislio o logorima za istrjebljenje, već ga je zanimala osjetljivost Eve Braun, priče o ženama Josepha Goebbelsa i nadutost trbuha.