Velika analiza plinskog tržišta: Izvjesna je samo - neizvjesnost

Od početka ruske invazije na Ukrajinu, EU kao cjelina, ali i njezine sastavnice morale su donositi odluke, neke od njih teške i bez presedana. Osim odluke o sankcioniranju Rusije zbog njene agresije, trebalo je donijeti i odluku o europskom oslanjanju na ruski plin. Zapravo, ako bismo pogledali podatke iz 2021., europsko je oslanjanje na plin bilo iznimno veliko.

Od zemalja članica EU prednjači Latvija s 92%, slijedi Austrija s 86% uvoza prirodnog plina, zatim Bugarska sa 79% i Finska sa 75%. Od većih gospodarstava EU, Poljska je uvozila 50%, Njemačka 49%, Italija 38%, a Francuska 15%. Gledajući postotak bliže domovini, Hrvatska uvozi 16%, Slovenija 60%, dok su izvan EU-a, Bosna i Hercegovina, Moldavija i Makedonija, sve uvozile 100% potreba prirodnog plina iz Rusije. Da bismo bolje razumjeli zašto je taj postotak tako visok, treba pogledati jedan od glavnih ciljeva u EU-u, tj. zelenu tranziciju i smanjenje ugljičnog otiska gospodarstava, postizanje ugljične neutralnosti do 2050. Što to točno znači ? To znači da bi veći postotak proizvodnje energije dolazio iz obnovljivih izvora energije, odnosno hidroelektrana, vjetroturbina i solarnih elektrana, pišu analitičari Intercapitala.

Istovremeno bi se smanjila potrošnja fosilnih goriva, odnosno nafte, plina i ugljena. U isto vrijeme, iako ni približno ne zagađuje okoliš kao drugi izvori energije, nuklearna energija također je smanjena, a pojavio se i pokret diljem EU-a, potaknut Njemačkom (koji je započeo nakon katastrofe u nuklearnoj elektrani Fukushima 2011.) , zatvoriti nuklearne elektrane. Sve ovo zvuči dobro i uvjerljivo, ali što je s plinom? Prije svega, sezonalnost, odnosno ovisnost obnovljivih izvora energije o vremenskim prilikama. Vjetroturbine ne rade ako nema vjetra. Hidroelektrane ne mogu raditi ako nema dovoljnog pritiska vode (što može biti slučaj ako je dugotrajna suša).

Solarne elektrane ne mogu raditi noću ili kada nema dovoljno sunčeve svjetlosti. To znači da je bio potreban alternativni izvor energije kada ti izvori energije nisu bili dostupni. Posljednjih 50-ak godina, čak i kada je Hladni rat bio u punom jeku, a Berlinski zid još uvijek postojao, Sovjetski Savez i Europa još uvijek su imali veze i trgovinske poslove. Jedan od njih bio je plin. Tijekom 1980-ih i 1990-ih (nakon raspada Sovjetskog Saveza), izgrađena je infrastruktura koja je mogla prenijeti jeftini ruski plin u Europu. Kad je najavljena zelena tranzicija za EU, bilo je logično misliti da će kontinuirani uvoz jeftinog ruskog plina biti odgovor. Ne samo da su troškovi bili niži od uvoza LNG-a, već se plin, iako je fosilno gorivo, smatrao manje štetnim za okoliš od ostalih fosilnih goriva. Kad se tome doda da taj odnos između Sovjetskog Saveza/Rusije i pojedinih europskih zemalja, a kasnije i EU u cjelini, traje već duže vrijeme, promjena sustava u to vrijeme (2010-ih) nije imala previše smisla, posebno kada je bio potreban stalan tok stabilne proizvodnje energije.

To je bila situacija koja je naglo završila kada je počeo rat u Ukrajini u veljači 2022. Sve se to preko noći trebalo promijeniti. Dok je EU stalno dodavala nove sankcije Rusiji kako bi zaustavila rat i pritiskala Rusiju na pregovore, Unija je također počela tražiti nove izvore energije, kako bi se pripremila za neizbježno smanjenje uvoza ruskog plina.

Kako se to događalo, trebalo je pronaći zamjene za to, a postojalo je više načina kako se to moglo učiniti, kako na strani ponude tako i na strani potražnje. Na strani opskrbe trebalo je pronaći nove izvore plina, a to se najvećim dijelom odnosi na uvoz LNG-a. Ukupno, uvoz LNG-a porastao je s 96 mcm/d u plinskoj godini 2020./2021. (plinska godina 2020./2021. odnosi se na razdoblje od listopada 2020. do listopada 2021.) na cca. 195 mcm/d u posljednjih šest mjeseci. Međutim, treba napomenuti da su daljnja povećanja ograničena jer je potrebno više LNG terminala za ponovnu plinofikaciju.

S druge strane, na stranu potražnje se i dalje može utjecati. To je već učinjeno prijedlogom EU da se potražnja za plinom smanji za 15%, od 1. kolovoza 2022. do 31. ožujka 2023., u usporedbi s istim razdobljem tijekom godina 2017.-2021. Ostali prijedlozi i mehanizmi trenutno su na stolu, s prijedlozima kao što su gornje granice cijena plina i dodatni porezi na plin za proizvodne tvrtke o kojima se raspravlja. Sve to zajedno dovelo je do naglog povećanja cijena plina u cijeloj EU, ali koliko točno?

Najbolji način da to pogledate bio bi da pogledate ugovore o plinu na burzama, za promptne cijene, cijene za jedan mjesec, jedan kvartal i jednu godinu unaprijed. To se može učiniti tako da se pogledaju različiti nizozemski TTF terminski ugovori (standardni ugovori za trgovinu i isporuku plina u Europi).

Cijene plina značajno su porasle od početka 2020. To vrijedi za sve ugovore, a najviše su porasle spot cijene, što je i očekivano. Trenutačno su cijene na 270/MWh za spot cijene, što predstavlja povećanje od 24x od početka 2020., 1-mjesečne terminske cijene porasle su 21x, 3-mjesečne unaprijed 22x, a 1-godišnje terminske cijene 18x. Uz trenutna ograničenja ponude i potražnje, kao i neizvjesnost u vezi s daljnjim smanjenjem ruske ponude, kao i njihovim zamjenama, vrlo je teško projicirati kako će te cijene ići. Nadalje, ove cijene nisu reprezentativne za cijene koje plaćaju potrošači, ali će opći i dugotrajni trend poskupljenja imati negativan učinak na sve.

Međutim, posljednji trend europskih cijena plina bio je pad. To je zbog toga što EU nastoji razviti instrument za prekid veze između cijena plina i električne energije. O detaljima prijedloga trenutno se još raspravlja. Istodobno se raspravlja i o ograničenju cijena električne energije, s kojim će plin postati preskup za proizvodnju električne energije, čime će se odvratiti uporaba plina u industriji i smanjiti potražnja za plinom. Sa svim ovim razvojem događaja, situacija je izuzetno nestabilna i nove promjene bi mogle gurnuti cijene u oba smjera.