Da će se takvo što dogoditi pisali smo u vrijeme samog začetka pandemije.
Hrvatska svojim agrarnim potencijalom bez problema bi mogla biti samodostatna no i imati niže cijene prehrambenih proizvoda. Ovako, prosječna hrvatska obitelj troši 17% svojih ukupnih prihoda. Da bi tročlana obitelj mogla normalno funkcionirati te uredno podmirivati svoje obveze potreban joj je mjesečni prihod od 10.500 kuna. Malo je obitelji s takvim prihodima. Rast cijena pripisuje se sušnoj godini, nezainteresiranosti poljoprivrednika za sadnjom te uzgojem nekih poljoprivrednih kultura, poskupljenjem goriva, velikom broju turista bolje platežne moći od nas ili pak, ono najrealnije, visokim poreznim nametima koji ne da poskupljuju već oduzimaju volju za životom. Prema viđenoj inflaciji ispada da radimo za hranu. Dok je u zapadnim zemljama to mala stavka u kućnom proračunu, u nas je ona najveća preokupacija. I nije to problem sadašnje Hrvatske.
Jednostavno, kuće su se gradile ili prodavale ovisno o kućnoj ekonomiji vezanoj uz potrošnju na hranu. Prijateljica, tada samohrana majka, odgojila je i podigla svoje tri uspješne kćerke upravo štedeći na kupovini namirnica. No, kako danas uštedjeti kad cijene vrtoglavo rastu? Iako postoje portali na kojima se možemo podučiti kućnoj ekonomiji, stvarnost je daleko surovija od hipotetske razrade troškova. Stavke su varijabilne i traže ''manipulativni prostor'' za iznenadne troškove.
A tog prostora jednostavno nema. Uskratila ga je, tko? Država. Pretvorivši Hrvatsku u veliko eksport-import društvo stvorila je od nas ovisnike o policama u trgovinama te akcijskim junacima koji krstare trgovačkim centrima s katalozima u ruci. Prisiljeni na uvoznu robu odustali smo od stimulacije domaće proizvodnje. Dok druge zemlje EU štite svoju mesnu, mliječnu, poljoprivrednu industriju, mi gutamo posljedice očuvanja uvoznog lobija koji nam iznad tržišne vrijednosti servira bofl robu.
U toj ''prijateljskoj'' utakmici s predvidljivim porazom hrvatski građanin prinuđen je na bezuvjetnu kapitulaciju bez prava na izbor. Nameti koji polako gase brojne gospodarske grane i time neumitno nestaju mali proizvođači direktno su vezani uz nezainteresiranost države da se uključi u rješavanje problema hrvatskog želudca koji sve više krulji za domaćim rješenjima. Najava da bi se cijene mogle konsolidirati usporavanjem cijena goriva priče su za malu djecu. Kad je ikada padala cijena opće-važnih prehrambenih namirnica shodno padu cijena goriva? Nikad. Držala se cijena te pumpala nova u želji za što bržom akumulacijom dodatnog kapitala.
Nova ''vrijednost'' na tržištu, kao reakcija na ''povećanu'' potrošnju, ne da će usporit prosječnog Hrvata u potrošnji već će ga prisilno zaustaviti. I tko je, onda, na dobitku? Stvara se začarani krug u kojem će država svoje prihode i nadalje nadoknađivati visokim nametima jer za drugi izbor ni ne zna. Što na trošarinama za goriva, što na nametima na neophodne namirnice. Perfidno, jadno, pohlepno.
Dok narod grca u dugovima, usput će rasprodati u bescjenje izvore vode, uništiti sela i osiromašiti gradove. Izlika da je sve posljedica globalnog zatopljenja je sušta laž, jer sve ovo što danas imamo posljedica je puke gramzljivosti onih koji žive za danas ne razmišljajući o sutra. Sutra koje će doći i njihovoj djeci. A da zajedno kisnemo na Grenlandu tražeći djetelinu s četiri lista?
