Svaki je grad bio njegov

Rasuo se odjednom i pokazao svu svoju krhkost i prolaznost. Đole ga je sveo na onu crticu između godine rođenja i smrti na mramornoj ploči groba. Bio velik ili malen, sve nas čeka ta ''crtica'' kao treptaj oka.

I sad, kad gledaš kako je preminuo na tom ringišpilu, zapravo ti je svejedno od čega. Zašto? Jer smrt nas je zakinula za Đoleta, za istinsku Ljubav, mir i suptilne stihove, meke poput paperja, nedostižno romantične, nadnaravno poetične.

Što sad? Sve nas odreda gazi. Ta pitka patetika koja nas je krijepila i govorila umjesto nas dok smo podcrtavali datume u kalendarima svojih života s crvenom bojom Ljubavi. Olakšao nam, Čovjek, prve ulete, tulume na plažama, a kad si krenuo s njegovim pjesmama i zvijezde su mijenjale sazviježđa u srca.

Đole, onako, narodski, sa svima je bio prijatelj. Meni, tebi, njoj, nama.

Nisi ga znao, a znao si ga. Podvukao se pod kožu poput neke tetovaže na genima što upravlja tim lancima mijenjajući nas u poete s posebnim osjećajem za metaforu, život, humanost. Zato je i bio ''samo'' Đole. Buraz iz susjedstva što uskoči kad si tužan, zaljubljen, sjetan, kad pišeš poneki stih istrgnut iz njegova talenta. Kad sanjaš kapi biserne i ''Lepu protinu kći''. Prokleto se nadaš da će Đole jednom naletjeti na neku tvoju pjesmu i komentirati, onako šeretski: ''Vid' mene u njemu..'' A tko nije htio biti Đole?

Legalizirani romantik kojem svaka ''ljigica'' u stihu udara jače od najjačeg šamara nekog kvartovskog štemera. Umjetnik koji je bio preskroman i umanjivao svoj značaj. Pomisliš, kad ga vidiš na pozornici, da je sad s kafe ili pijace navratio da otpjeva par svojih za tepsiju šampita i gajbu crnog piva, mlakog pred poznanicima u parku.

Nije.

Punio je dvorane kao od šale i mogao ih je puniti svakodnevno. U jednom gradu, jednoj zemlji, tamo gdje nisu kritici već sami hipici. Đoletu je svaki grad bio njegov. I onaj njegov smiješak, tako vidljiv i dirljiv na autokarikaturi što se prodavala otisnuta na majicama. Taj smiješak i jednostavnost, pozitiva koja je brisala granice i karakternost što se postavljala na barikade prkoseći mržnji, krvi, zlu.

Znaš, čuješ da je prije tri dana hospitaliziran. Vele, bolje je. Te sjene na plućima, pomisliš, to su buduće pjesme što se nakupljaju i žele izaći u zenitu karijere. Ta, neće ta korona na tako dobrog Čovjeka, zar ne? Mislim, ispriča joj par viceva, malo ju ''zamajava'', a ona ili umre od smijeha ili se zaboravi po što i po koga je došla. Možemo li si, sada, kada je prekasno, oprostiti onu dekadu zabrane koncerata? Čovjek je pjevao i pisao za nas.

Ne Hrvate.

Batali nostalgiju i te manipulativne fore. Pisao je za nas, ljude, jer je vjerovao u nas, ljude. Gledam Zuberov dokumentarac na HRT2. Iz Pule. Humanitarni koncert.

Sjetim se svih rapskih večeri gdje smo Silvano i ja vrtjeli njegove koncerte i štosove na YouTubeu. Sjetim se večeri gdje bi Hrvoje svirao i pjevao njegove pjesme kad bi noć oduzela dah gušeći ga suzama. Sjetim se Darkovih recitala u Zagrebu dok bi magle brisale gradove ostavljajući tek esenciju Đoletova patetična stiha. I tko ne bi htio biti Đole, i stihom, i zavodljivošću, duhovitošću, legaliziranom romantikom od tamo '79. kad se nakon Splitskog festivala, ''Panonski mornar'' otisnuo u vječnu plovidbu našim srcima?