Rastrojeni pojedinci, bolesno društvo

Stravičan je osjećaj kad vidiš da na društvenim mrežama postoje tisuće zagovornika istjerivanja pravde ubojstvom. Iako će se kroz psihijatrijsku forenziku istraživati uzroci samog suludog čina mladića koji si je oduzeo život, normalan čovjek s pravom želi da se provede i forenzičko ispitivanje samog društva.

Davno smo pisali kolumnu o naciji na prozacu, o općoj depresiji i bezizlaznosti. Pokušaj upada u Banske dvore s kalašnjikovom i rješavanje nepravde na takav radikalan način dovodi nas sve u dvije krajnosti: letargične indiferentnosti (''prav im budi'') pa do općeg straha (''ako mogu tako bezbrižno pucati po vladi, što će tek biti s nama''). Istovar lubenica pred ulazom u Banske dvore olako je shvaćen kao politički performans.

Uslijedio je igrokaz o sigurnosti Vlade. I današnji napad na mladog policajca okarakteriziran je tek pojedinačnim pokušajem. Naravno, iza tog rastrojenog mladića zasigurno ne postoji teroristička organizacija niti je on tamo neki ''spavač''. Poruka kojom opravdava svoj čin jest ''headline'' cijelog društva koje više ne zna na koji način promijeniti kaos u kojem živimo već trideset godina.

Kad jedan tako mladi čovjek izgubi smisao i volju za životom, pa kakvo je onda, uistinu, stanje nacije? Pola milijuna umirovljenika ispod praga siromaštva, nezaposlenost, mizerne plaće, mobbing, obespravljenost osoba s invaliditetom… Zar ćemo svi uzeti strojnice u ruke i pucati jedni po drugima da bi istjerali pravdu za sebe? I trostruko ubojstvo u Splitu je doživjelo masovno odobravanje. Izgubili smo moralne vrijednosti. Tko nas je doveo u takvo stanje?

Pucnjava na Markovu trgu, pucnjava u Splitu, klub u Slovenskoj, ne treba biti previše pametan da bi sve povezali u cjelinu. Normalan čovjek koji još vjeruje u pravnu državu nadat će se brzim i oštrim promjenama u strukturi vlasti. Ovakvi propusti osiguranja na ulazu u Vladu do curenja informacija o istragama ukazuju na to da netko konačno mora odgovarati za sve to. Koga će vrh izvući za Pedra kada ništa ne štima?

Nijemi prolazak ministra zdravstva u autu kraj pogođenog policajca što leži na podu možemo okarakterizirati kao bešćutnost ili odluku djelatnika osiguranja da se zaštiti ministra od moguće ugroze jer se nije znalo koliko je uopće napadača. OK. Građani, mediji, svi mi, shvatili smo da superheroji ne postoje. Svjedočili smo brojnim malim herojima od Domovinskog rata pa do danas. Otriježnjeni smo činjenicom da smo tek porezni broj ispod maske, nebitan čim nas se ne može više iskoristiti i izmusti.

Ali, ubiti! Ne! Nikako ubiti i oduzeti nekome život.

Ni sam ne znam koliko sam puta gledao smrti u oči kroz svoj život osobe s teškim invaliditetom. Svjedočio brojnim nepravdama, lažnim obećanjima i marginalizaciji. Gledao kako mi prijatelji odlaze jer nisu imali vezu s nekim iz ''automobila''. Ubojstvo nije rješenje. Podrška samoubojici je vrisak očajnih građana da se pokrene svijest ali i savjest na Markovu trgu.

Ne ponovio se ovakav bijes, ovakav način ishođenja pravde, ovakav čin bezumlja.

Mogućnost da se bilo tko došeta sa strojnicom pred Banske dvore, stalna ugroza, strah od latentnog smrtonosnog napada jednostavno nameću pitanje kad će se Vlada i Sabor izmjestiti na neko sigurnije mjesto, a Gornji grad prepustiti turistima?

Nažalost, Hrvatska je u psihozi, a niti političari niti mediji ne pomažu rastrojenoj naciji.