Plenkovića bi bahatost mogla skupo koštati

Neviđena lavina glupih izmotavanja u svrhu održavanja izbora pod svaku cijenu izazvala je bijes u hrvatskih građana, posebice osjetljivih društvenih skupina kao što su osobe s invaliditetom, starijih i nemoćnih u domovima posebne skrbi, kroničnih bolesnika, onkoloških bolesnika, a da i ne spominjemo roditelje njegovatelje kojima djeca nisu mjesecima mogla dobiti kvalitetnu rehabilitaciju.

Svi mi uredno smo čamili po sobama, bez posjeta, bez života, bez poslova da bismo spasili Hrvatsku. Zastrašivani opasnošću od zaraze koronavirusom, ples brojki umrlih, laktarenja u pozdravu, maske i rukavice, plastični zid za pressice. Kad bi mi tata išao u šetnju sa psom, mislio sam da će ga operirati na livadi.

Medicinska sestra mi došla izvaditi krv. Vizir, maska, rukavice, zaštitno odijelo. Da je imala trliš pomislio bih da me je došla zavariti za krevet. Sve smo mi to otrpjeli, progucali i uzeli u naviku. Adria Toru otkrio nam je sve. Prije svega da korona može buknut u dva dana iako joj inače treba od 5-14 dana. Da je put u pakao popločan dobrim namjerama Novaka Đokovića.

Političari vole tenis, a epidemiološke preporuke su prilagođene potrebama premijera koji nam je svima odaslao poruku da ne mora nositi masku i da biti tri minute u općenju s nama nije ugroza jer premijer je nedodirljiv za sve pa i za virus. Izbori se moraju održati pod svaku cijenu. Zato, valjda, i jesmo najbolje organizirana država u borbi protiv koronavirusa. Nagli pad zaraženih, mirnodopsko razdoblje bez pompoznih izjava, preplanuli Vili Beroš i blijeda Alemka Markotić, brojke koje ohrabruju i ukazuje na svjetlu budućnost hrvatskog zdravstvenog sustava.

Toliko gužve u eteru, a nigdje zdrave pameti. Capaka, Plenkovića i ekipu više nitko ne puši jer ih je medijska gramzivost, želja za moći, samodopadnost i samodostatnost dovela u poziciju da direktno i indirektno ugrožavaju naše živote, ali i opstojnost same države. Medicinski djelatnici su ljuti i ogorčeni jer će se friziranje brojki sručiti kad-tad na njih. Nemoguće je ovaj rast zaraženih, a ne znaju ni vektore zaraze, zaustaviti i ne očekivati nagli rast.

''Hrvatska je sigurna zemlja!'' – poručuje samouvjereni Plenković s televizijskih ekrana.

Sigurna od čega? Možda manipulacija, prijetvornosti, laži, obmana, neispunjenih obećanja, praznog trezora? Plenković misli da će ovaj kupljeni ''mir'' donijeti brojne glasove na HDZ-ov konto. Neće. Potpora im naglo pada, a narod zna da će jesen biti vruć krumpir za sve. Novca nema, a svi oni štancaju programe i planove. Ovoj zemlji treba odlučnost, a ne samovlada briselskih šminkera.

Plaši nas i postizborna istina. Namješteno srpsko blagostanje koje tek nakon izbora pokazalo stvarnu brojku umrlih i zaraženih od Covid – 19, mogla bi lako postati i našom istinom. Capakove priče za malu djecu i nedosljednost u prevenciji od ugroze, Plenkovićeva samodopadna regulacija procedure, objašnjenja koja nas nasmijavaju, ali i zgražavaju, ukazuju na to da Hrvatska ima uzdignuti srednji prst no i ne pravu zaštitu od onih koji uporno žele općiti s nama na manje od 15 minuta.

Zadnja istina s teniskog turnira jest da smo se svi pomamili za turističkom promidžbom, novcima, da smo naivno pomislili da novonormalno može proći bez maski i bez posljedica. Nije Đoković poslao poruku svijetu da nismo dorasli u prevenciji ugroze i zaštiti turista od iste, već naši političari koji se svakodnevno špinče na vijestima sa sućutnim porukama, druženjima bez maski, a narod radi što narod vidi.

Je li, nakon svega, sve bila laž otpočetka, ili na kraju trebamo laž da bi sakrili pravu istinu?