Njihovi savjetnici od H. Kissingera, Z. Brzezinskog, T. Donillona do K. Campbela koristili su znanja te discipline kako bi Amerika ostvarila svoje nacionalne interese i zadržala ekonomsku i stratešku odnosno vojnu kontrolu ne samo nad svijetom nego i nad budućim procesima kako se ne bi razvili u smjeru demontiranja unipolarne konfiguraciju moći u svijetu.
Ono što se mijenjalo u američkim geostrategijama su dijelovi svijeta koje Amerika treba kontrolirati da ostvari svoje interese. Prvo je to bio SSSR, kao „heratland“ Euroazije, pa Srednji istok koji je nekada bio ključan za njezinu energetsku sigurnost, a danas je to Indo-pacifički prostor koji se proteže od istočne obale Afrike do pacifičkih otočnih država.
Nekako je umjetno tako raznoliki prostor koji uključuje Indijski i Pacifički ocean, Kinu i Indiju, Japan i Indoneziju i gdje živi 60% svjetske populacije koja proizvodi više od 50% globalnog BDP-a i nazivati „regijom“. Osim toga čini se kao da se tim nazivom skriva riječ „Azija“. Njemačka vlada u svojim "smjernicama" također ima dvojbi oko tog naziva pa piše kako taj prostor nije „geografski jasno razgraničena i različito je definirana od strane različitih aktora“.
Američka vlada je u svibnju 2018. promijenila naziv Pacifičko zapovjedništvo Sjedinjenih Država u „Američko zapovjedništvo Indo-pacifika“. Pentagonova operativna skupina za Kinu trebala bi uskoro sastaviti izvještaja o pitanjima vezanim uz Kinu, uključujući "provokacije". Tu glavnu riječ ima Ely Ratner, pomoćnik ministra obrane za Indo-pacifička sigurnosna pitanja u administraciji Bidena.
Američki interes da kontrolira taj dio svijeta je posljedica procesa seljenja ekonomske moći s Atlantika prema Indo-pacifičkom području koje je postalo jedno od glavnih točaka razvoja, trgovine i bogatstva svijeta. Tu prolaze glavni svjetski morski putovi, a kroz tjesnac Malacca, Indijski ocean povezan je s Južnokineskim morem. Nova administracija bi mogla pokušati iskoristiti činjenicu da u Indo- pacifičkom prostoru ima mnogo pomorskih i kopnenih teritorijalnih pitanja ne da ta pitanja riješi nego da pomoću njih strateški pritisne Kinu i tako uspori njezin razvoj.
U aktualnim geopolitičkim analizama taj dio svijeta ima najviši rang u geopolitičkoj hijerarhiji prostornih struktura svijeta. O Indo-pacifičkom prostoru govori se kao o novoj "velikoj šahovskoj ploči", ali nisu to baš tako nove geopolitičke vizije. Još je geopolitički teoretičar Nicholas John Spykman predvidio da će doći do rasta Kine koji bi mogao dovesti do promjene snaga u tom prostoru i utjecati na Ameriku ako ne razvije partnerstvo s Japanom.
Amerika dugo radi na geopolitičkom zaokruživanju Kine na jugu, istoku i zapadu pomoću raznih oblika partnerstva s Japanom, Južnom Korejom, Indijom, Australijom, Singapurom, Filipinima, Indonezijom, Tajlandom, te dijelom i s prostora srednje Azije. Prije je to radila u ime borbe protiv globalnog terorizma, a sada pod izlikom demokracije.
Najvažniji izazov s kojim se Sjedinjene Države sada suočavaju je zaustaviti razvoj Kine tako da se razvoj Kine predstavlja kao ozbiljan problem za cijeli demokratski svijet.
Kina nikada nije skrivala da su razlike između nje SAD-a duboke i da je njezin sustav drugačiji. Komunistička partija Kine nije smetala Ameriku ni EU sve dok Kina nije postala uspješna u prostoru znanosti i tehnologije - i inovacija.
Puno je primjera da Amerika, EU i Velika Britanija prema Kini koriste dvostruka mjerila, a kada znanstvenici Jeffrey Sachs i Peter Nolan traže da se o Kini govori na osnovi stvarnog ponašanja Kine i stanja u Azijsko-pacifičkoj regiji tada ih se optužuje da su „plaćenici Kine“. Američka administracija zna bolje od ikoga da u Xinjiangu nema genocida. Apple je utvrdio kako u pogonima gdje se sklapaju njegovi proizvodi nema prisilonog rada a Svjetska banka je odbacila kao lažne navode da su institucije vještina i učenja povezane s Bankom de facto zatvori. Utvrđivanje činjenica nije ekonomski i geostrateški interes Washingtona. Slično kao u slučaju Iraka i Sirije.
Nedavna poslanica predsjednika Bidena Zapadu o velikom povrataku SAD-a transatlantskom partnerstvu i NATO-u i sve ostale njegove brige za globalnu trgovinu i stabilnost lanaca opskrbe može se ako gledamo iz Europe učiniti dobra, ali za tu utopija da sve države u svijetu moraju biti „jedno u Americi“ potrebno je pridobiti saveznike. Umjesto da vodi međunarodne odnose u pravcu multilateralizma Amerika ih vraća u prostor geopolitike koja ne može donijeti niti stabilnost niti novi razvoj niti ostvariti klimatske i ciljeve globalnog javnog zdravstva nego samo nove sukobe.
U članku 60 Komunikea G-7 sastanka, koji je bez Kine i Rusije izgledao kao izvučen iz muzeja ekonomskih sila prošlog stoljeća istaknuta je „važnost održavanja slobodnog i otvorenog Indo-pacifika, koji je inkluzivan i zasnovan na vladavini zakona“. Kina za razliku od starih
ekonomskih sila niti u doba pandemije nije ušla u fazu opadanja svoje ekonomske moći. Jedina ima rast GDP-a i možda bi im mogla dati kakav savjet u vezi upravljanja razvojem i jačanjem stabilnosti u Indo-pacifičkom prostoru da su je pozvali.
Svi komunikei, nacrti strategija i smjernice s ciljem jačanja prisutnosti Zapada u tom dijelu svijeta ne mogu ništa pridonijeti stabilnosti u Indo-pacifičkom prostoru ako se ne provode zajedno s Kinom.
Sada se čini se da EU neće dopustiti da ga Washington upregne protiv Kine. Europska unija upravo radi vlastitu strategiju za Indo-pacifik koja bi trebala biti dovršena do rujna ove godine i tu suradnja s Kinom ima svoje mjesto. Hrvatska je također uključena u formuliranje tog strateškog dokumenta.
Ciljevi Bruxellesa nisu geopolitički, malo brine to što se govori o „strateškom fokusu“, no, u zaključcima Vijeća piše kako EU tom strategijom želi „doprinijeti regionalnoj stabilnosti, sigurnosti, prosperitetu i održivom razvoju, u vrijeme porasta izazova i napetosti u regiji.“
Opet, teško je dati ruku u vatru, na primjer za Francusku koja ima geopolitičkih ambicija i iskustva kako će se ubuduće ponašati u tom prostoru. U sklopu zajedničke vježbe poslala je amfibijski jurišni brod i fregatu u „operaciju prisutnosti„ u Južnokineskom moru na koje gotovo cijelo polaže pravo Kina, ali ga polažu i Brunej, Malezija, Filipini, Tajvan i Vijetnam. I tu imamo dvostruke standarde: kada patroliraju kineski brodovi to su “ provokacije“ kada to rade američki to su „zajedničke vježbe“.
Njemačka fregata Bayern bit će u Indo-pacifiku od kolovoza 2021. do veljače 2022., ali fregata će također posjetiti luku Šangaju prije nego što uđe u Južnokinesko more što je dokaz da se njezine politike za Indo-pacifik temelje na poštivanju i uključivanju Kine.
S druge strane odlaskom kancelarke Merkel Njemačka će također ući u proces preispitivanja odnosa s Kinom koja je njezin najveći pojedinačni trgovinski partner.
Vlada Velike Britanije još nije predstavila samostalnu „Indo-pacifičku strategiju“, ali se vode rasprave o definiranju njezine nove uloge u Indo-pacifičkoj trgovini, diversifikaciji lanca opskrbe, mehanizmima za jačanje međunarodnog poretka temeljenog na pravilima do pitanja obrane i strateške stabilnosti sigurnosti.
Boris Johnson, premijer Velike Britanije, rekao je po dolasku na G-7 kada je u pitanju Kina, nitko ne želi novi hladni rat. Britanija je racionalna zemlja. Njezin ministar za izvoz je kratko prije dolaska Bidena rekao u Domu lordova da zemlja nema alternativne nego unapređivanje i produbljivanje odnosa s Kinom.
Politički lideri Amerike i NATO-a trebali bi prestati trošiti svoju energiju na obnavljanje svijeta kakav je bio prije rasta Kine jer činjenica je da SAD ne može zadržati uspon Kine niti Kina može zamijeniti SAD.
Moć ekonomske i političke kontrole Amerike nad svijetom slabi, ali ne zbog Kine. Hoću reći da bi se svijet se promijenio i da nema Kine. Duh svjetske povijesti je sila koja preobražava međunarodne odnose. Svaka sila ima svoj uspon i pad. To nije vojni zakon, to je povijesni zakon.
Dugo razdoblje američke supremacije, koje je ponekada imalo destruktivne crte, a ponekad je vladao red i mir, nije više u interesu modernog svijeta. Povijesne promjene su podcijenjene u Americi i njezinim strategijama, a radi se o tome da bi promijenila svijet nabolje prvo se mora promijeniti Amerika, a ne Indo-pacifk.
*tekst je izvorno objavljen u Večernjem listu
