Izvoz žitarica kamen spoticanja između Rusije i Kine

Doduše prije svega afričke zemlje, koje ovise o ukrajinskim zalihama, strahuju da ima predstoji problem s glađu. Međutim, jedan od najvećih kupaca žitarica je komunistička Kina. U ovoj zemlji su suša na sjeveru i poplave na jugu zemlje znatno smanjile žetvu žitarica i riže. Ako bi Putinova odluka rezultirala globalnom nestašicom hrane, bila bi ugrožena stabilna vladavina Komunističke partije u Narodnoj Republici.

Ukrajina uglavnom uzgaja i izvozi pšenicu, kukuruz i ječam. Prema podacima Europske komisije, na Ukrajinu otpada 10 posto svjetskog tržišta pšenice, 15 posto tržišta kukuruza i 13 posto tržišta ječma. Osim toga, Kijev s više od 50 posto svjetske trgovine suncokretovim uljem također igra odlučujuću ulogu na ovom tržištu. Kina pokušava popuniti rupe u opskrbi žitaricama iz Australije (60 posto), Kanade i Francuske.

Ono što je pikantno u svemu tome jest da je Peking posljednjih godina uveo carine na australske proizvode ili dopustio da roba iz Australije trune u kineskim lukama jer je predsjednik Xi Jinping želio pokazati vladi u Canberri da je on moćnik na Pacifiku. Peking naime širenjem svoje mornarice i zastrašivanjem zemalja koje graniče sa zapadnim Pacifikom, od Filipina do Novog Zelanda, želi postati hegemon u ovom oceanu i time u regiji. Ako Canberra sada Xiju zatvori slavinu za dostavu žitarica, to bi za Peking moglo biti loše.

U Kanadi, s druge strane, postoji sve više dokaza da je Peking pokušao izravno utjecati na ishod izbora u toj zemlji, slično kao Rusija u SAD-u. Liberalne države moraju se sve više plašiti da će postati meta kineskih hakerskih napada. Vlada u Otavi uz to tvrdi da Peking drži kanadske državljane kao političke zatvorenike u svojim zatvorima. Kanada bi dakle imala razloga da ne nastavi opskrbljivati Peking žitaricama.

Čini se da diktator Xi može računati samo na Francusku. Nakon što je predsjednik Emmanuel Macron u travnju posjetio Narodnu Republiku, rekao je, na veliko zadovoljstvo pekinške nomenklature, da se pitanje Tajvana ne tiče Europljana. Macron je zbog toga dobio dosta kritika u slobodnom svijetu, jer time je, kako strahuju mnogi stručnjaci, učinio vjerojatnijim napad na neovisnu demokratsku državu uz obalu Narodne Republike.

Ali nije samo kinesko tržište žitarica ono što brine Xija. Dođe li do uskih grla u opskrbi u afričkim zemljama, pozivi Kini da posreduje u ruskom agresorskom ratu tamo će vjerojatno postati glasniji. Jer čak i u Africi ljudi znaju da je Xi jedini vođa važne nacije koji bezuvjetno stoji uz svog prijatelja Vladimira Putina. Kinesko ponašanje u pogledu moći također se sve kritičnije promatra na globalnom jugu. Ako Xi ne poduzme ništa u vezi s nadolazećom gladi u Africi, tamošnja kineska meka moć bi brzo mogla biti okončana.

Režim u Pekingu do sada je preuzeo rječnik Kremlja i neistinito opisivao ruski rat protiv naroda Ukrajine kao "specijalnu vojnu operaciju" – promjena bi bila odstupanje od Xijevog prethodnog kursa. Njegova je glavna briga zadržati Zapad, a prije svega Sjedinjene Američke Države, zaokupljenim u istočnoj Europi. Jer Washington je angažiran u vojnim savezima sa svim susjedima Pekinga, a to stoji na putu Xijevim hegemonističkim nastojanjima i njegovom cilju podjarmljivanja zemalja istočne Azije i Oceanije.

Raskidanjem sporazuma o žitaricama Putin vjerojatno nije htio pogoditi svog najvažnijeg saveznika Kinu, već Tursku. Turska je sljedeći najveći uvoznik žitarica iz Ukrajine nakon Narodne Republike. No vladar Kremlja trenutno je ljut na turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana, nakon što je Ankara otvorila put Švedskoj za punopravno članstvo u NATO-u. Sa Švedskom i Finskom obrambeni savez se širi i prima dvije članice koje su bile neutralne do Putinove invazije.

Sljedećih nekoliko dana razjasnit će što je Xi Jinpingu važnije: nastaviti docirati Zapadu, koji je ionako do sada izašao jači iz ruskog agresorskog rata, ili osigurati da njegovi ljudi budu opskrbljeni hranom. Sjećanje na veliku glad koja je ubila milijune ljudi pod Maovim lošim upravljanjem još uvijek je živo u sjećanju mnogih Kineza.

Xi doduše tvrdi da je pobijedio siromaštvo u zemlji. Istina je, međutim, drugačija: u međuvremenu osobe, koje na izoliranom kineskom internetu pišu o jadnim siromašnim starcima, koje su vidjeli na ulici, bivaju progonjeni kao disidenti. Jer ono što je protiv vlastitih interesa se ne priznaje. Mnogo toga je na kocki jer nedostatak živežnih namirnica bi bio tek početak kraja komunističke vladavine u Kini.

Alexander Görlach je viši suradnik pri Carnegiejevom vijeću za etiku u međunarodnim odnosima i adjunct profesor na Gallatin School pri Sveučilištu New York, gdje predaje demokratsku teoriju. Nakon boravka u Tajvanu i Hong Kongu, ova regija svijeta, posebice uspon Kine i ono što ona znači za demokracije u Aziji, postala je njegova glavna tema. Bio je na raznim pozicijama na Sveučilištu Harvard te na sveučilištima Cambridge i Oxford. Alexander Görlach živi u New Yorku i Berlinu.