Igrač s kojim se pobjeđuje

I nije to tek takva vijest jer u svakakvu kuću možeš ući no za ovu trebaš biti potvrđena svjetska veličina. Nakon Dražena, Kreše, Novosela, Rađe, evo i petog Hrvata u Kući slavnih. I dok se mnogi od nas ponosno šepure Tonijevim uspjehom, on u svom inauguracijskom govoru, ponizno i skromno zahvaljuje svima, prisjećajući se svog početka i svog zenita u košarkaškoj karijeri.

Karijeri u kojoj je lako mogao biti nogometaš ili stolnotenisač, ali je hvala Bogu ipak odlučio postati košarkaš. Skromna senzacija iz Hrvatske imao je same klupske i reprezentacijske uspjehe. Jugoplastika, Benetton, Chicago Bullsi. Igrač s kojim se pobjeđuje, s kojim si prvak, igrač kojeg bog košarke Jordan uvodi u kuću vječne slave.

Dotaknuvši se Splita kao konstantnog vrela uspješnih sportaša (nedavno je to učinio i Goran), možemo samo iskazati žal što nema interesa države, ali ni investitora da snažnije revitaliziraju košarku koja nezaustavljivo propada i svodi se na individualnu posvetu treninzima i entuzijazmu roditelja te pojedinih trenera koji ne odustaju od mladaca genijalaca.

Mladih je sve manje, napuštaju sport čim prođu juniorsku dob jer im zbog stranaca ili pranja novca nema mjesta u momčadi u kojoj bi nakon desetak minuta igre zasjenili strane igrače na žeton. No, to je neka druga priča, trakavica koju ne mogu riješiti ni oni koji trpaju pa otpuštaju oportuniste iz Remetinca.

Sjetim se osamdesetih i te generacije košarkaša ondašnje Jugoslavije. Tadašnja generacija je bila u ultimativnom vrhu svjetske košarke. Mi, klinci, imali smo privilegiju gledati Dražena, generaciju Cibone, Partizana, Bosne, Olimpije, Zadra, Šibenke. Svjedočili smo košarkaškom rađanju Divca, Rađe i Kukoča. Svi oni nagnali su nas da punimo igrališta i haklamo pod košem zamišljajući se da smo na parketu neke dupkom ispunjene dvorane.

Toni, mladac koji je još u pubertetu igrao zrelije od već formiranih igrača, neprimjetno se prometnuo u našeg najvažnijeg igrača. Zbog njega smo, kao navijači Cibone, strepili nad svakom tekmom ''Plastike'' ili ''Benettona'', a kad je igrao za Bullse, navijali smo takvom žestinom ko da je Chicago odmah kraj Dugopolja.
Ako smo osamdesetih NBA pratili putem video kaseta, Tonija smo pratili uživo, petkom u noći, na HRT-u koji je tada još imao sportski ukus i redakcija nije postojala pro forme. Da, tad su se i sponzori trsili pokrivati prijenose, a te tekme su se gledale i u BiH, i u Srbiji i u Crnoj Gori pa i Sloveniji.

Kako je tko ''hvatao'' na ''riblju kost.'' I tim je gušt bio veći jer bi onako neispavani komentirali igru Air Jordana, Pippena i samozatajnog Kukoča koji nije imao većeg gušta od onog da poput konobara servira ekipi asistenciju za koš ili da se poput Pink Pantera provuče kroz obranu i poentira kao da je položio bebu u kinderbet.

Nemalo puta bi zabio presudnu tricu jer bi se udvajalo Jordana i Pippena. Bili su tu i ludi Rodman, pa Harper, Kerr, Longley. Sve je maestralno vodio Phil Jackson. Ljubitelji košarke mogu samo plakati nad košarkom apsolutne romantike iz osamdesetih i devedesetih kad je talent bio zapakiran u duhovitu, domišljatu, visprenu igru prepunu šarma i želje da se riskira gubitak posla zbog probdijene noći.

U svemu tome, za vrijeme rata, ni Kukoč ni Rađa nisu sijali mržnju već sportsko nadmetanje. Takav, kozmopolitski stav, zadržao je i danas. Gledajući i slušajući njegov govor od šest minuta, prolazile su mi misli o velikom dijelu svog života. Preplanuo, sa sijedom kosom i s licem onog dječaka od prije 35 godina, vratio me u djetinjstvo i mnogobrojne uspomene.

Važnost ovako velikih igrača i njihovih uspjeha jest upravo u tome da svoje male sitne pobjede života, događanja koja bi inače zaboravili ili ih ne bi mogli staviti u vremenski kontekst, vežemo uz njihove velike trenutke u karijeri.

Što si radio kad su Bullsi bili prvi, drugi, treći put prvaci, kad je Jugoplastika osvajala titule, kad smo osvojili srebro na Olimpijadi, kad je Goran osvojio Wimbledon, kad je Kukoč objavio kraj karijere, kad je zaigrao golf na prvenstvu Hrvatske…kad je ušao u Košarkašku kuću slavnih? Da, poistovjećujemo se s pobjednicima jer život nudi tako malo prilika za osobne pobjede.

Njihove nas nadahnjuju, daju nam podstrek, postaju uzor i simbol ustrajnosti, žrtve i odricanja. Stoga, apel odgovornima, ne odvajajte nam djecu od sporta zbog raznoraznih kokošara jer jedino se još ovakvim uspjesima možemo nadati, veseliti, slaviti. ''Plejka'' tu radost i ponos nikako ne može nadoknaditi, a tamo tjerate mnogobrojne talente čije su karijere ugasili ljudi koji uništavaju živote za ''siću'' koju financijski iscrpljeni roditelji ne mogu dati da bi platili reket.