Italija ima najjači rast u EU, ali njegovi temelji nisu zdravi

Mario Congedo je građevinski poduzetnik koji s bratom i ocem već 25 godina traži autentične imanja i zgrade u Salentu, poluotoku na krajnjem jugoistoku Italije, renovira ih i prodaje.

„Opet ide dobro“, kaže nam 50-godišnji arhitekt. Kupaca za uređene nekretnine opet ima, često i iz Njemačke ili Engleske. U doba pandemije je posao gotovo stao, ali to što se sad dešava u građevinskom sektoru Italije je „čisto ludilo“ – i to arhitekt ne misli samo u pozitivnom smislu.

Naizgled je sve odlično: dok je posljednji kvartal prošle godine i njemačko gospodarstvo zabilježilo minus od 0,3%, talijansko je naraslo za 0,6% - u dugom nizu gospodarskog rasta. „Od 2019. je talijansko gospodarstvo naraslo za 3,8%, to je dvostruko više od Francuske, pet puta više nego Njemačke“, sažima Jörg Krämer iz Commerzbank. Tome nije kraj: i ove godine je prognoza za Njemačku jadnih 0,1% rasta, OECD procjenjuje rast talijanskog gospodarstva od 0,7%.

Predsjednica talijanske vlade, Giorgia Meloni se rado hvali kako je taj gospodarski rast zasluga njene vlade, makar su i ekonomski stručnjaci proricali crne dane kad je u jesen 2022. na vlast došla njena desničarska populistička stranka Braća Italije – list Stern ju je proglasio „Najopasnijom ženom Europe“.

Ali koliko god da je najavljivala „nacionalnu gospodarsku politiku“ i oštre mjere protiv doseljenika, tako je zapravo tek nastavila gospodarsku politiku njenog prethodnika Maria Draghija. A to je prihvatljivo i za svjetsko tržište novca tako da su kamate koje Italija mora plaćati za kredite na razini prije nego što je ona došla na vlast.

No ima nešto istine u tvrdnji talijanske premijerke kako je gospodarski rast Italije kočila politička nestabilnost – makar ekonomist Commerzbanke ima jasno mišljenje, koliko je to zasluga Meloni:

„Jedva. Snažan rast se lako može objasniti lagodnom fiskalnom politikom Italije“, misli Krämer.

Drugim riječima, talijanska država troši novac šakom i kapom, a taj novac najprije nalazi u novom državnom dugu: prije korone je državni dug bio negdje 1,5% BDP-a, u prvoj polovini 2023. je već bio 8,3%. Ukupan dug je već preko 140% BDP-a i raste iz dana u dan.

Jer još od vlade Draghija je Italija počela sa čitavim nizom potpora, a osobito je značajan takozvani „Superbonus 110“ za energetsko saniranje kuće. To je čak i unosnije nego što zvuči: tko se odluči obnoviti kuću kako bi bila energetski učinkovitija, ne samo da će država stati za sve troškove nego i za 10% više od toga – u pravilu poreznom olakšicom koja će trajati više godina. „Tu si možete zamisliti da su građevinske investicije eksplodirale“, kaže nam njemački ekonomist. „Taj učinak objašnjava dobre dvije trećine gospodarskog rasta kojeg vidimo u Italiji.“

Građevinski poduzetnik iz Salenta bi zapravo trebao biti najveći dobitnik te astronomske potpore, zapravo nije oduševljen. Jer problem je da su se svi polakomili za tim državnim novcem i da su eksplodirale cijene građevinskog materijala, a radnike je nemoguće dobiti. A onda je još tu i inflacija. „Kad država sve plaća, onda je ljudima svejedno koliki je račun“, kaže nam Congedo. A onda tu dolazi i da nitko ne kontrolira račune i imaju li ikakve veze sa provedenim radovima. A zna se i što to znači, pogotovo na jugu Italije: već ga je čitav niz građevinskih tvrtki tražilo da piše druge i mnogo veće iznose na računu. „Tražili su i da naplatim dvostruko nego što sam tražio. To ja nisam radio, to mi se čini kao krađa“, kaže talijanski poduzetnik.

No koliko takvih poštenjačina ima, to je druga priča. U osnovi, on naravno da podržava ideju državne potpore za energetsku sanaciju, ali to treba imati neku razumnu mjeru i vlasnik tu mora snositi barem dio troškova. Utoliko i o njegovoj premijerki nema osobito mišljenje, iako je i Meloni konačno ukinula takvo razbacivanje novca: od 2023. je potpora još „samo“ 70%, a od ove godine je 65%.

No i tako to znači kako će zbog tih silnih poreznih olakšica i prihodi od poreza građana u ovoj i sljedećim godinama biti bitno manji. No vlada Italije zato računa sa pravom kišom novca koja joj stiže iz Bruxellesa u ime nadoknade za posljedice korone. Italija je među prvima bila pogođena pandemijom, doduše i zbog fatalnih grešaka talijanske zdravstvene skrbi je tamo bilo i mnoštvo preminulih, ali će zato upravo Italija dobiti najviše iz europskog fonda za oporavak.

Italija je imala jedan od najviših indeksa smrtnosti za vrijeme korone i bila je teško pogođena. Ali sad će i dobiti najviše novca od Europe.
To je skoro 200 milijardi eura, a novac će stizati sve do 2026. „Ali najkasnije onda će Italija morati smanjiti svoj golemi državni deficit. A ako tek onda počinju štedjeti, onda će se vjerojatno i ovo talijansko gospodarsko čudo brzo rastopiti jer sve te godine i novac nije potrošen za strukturalne reforme“, procjenjuje ekonomist Commerzbank.

Za talijanskog građevinskog poduzetnika je najprije problem ova posljedica „Superbonusa“: „Cijene su visoke, a i mi smo se zadužili u novim projektima“, kaže nam Congedo. Ali za sad se ipak ne može požaliti: posla ima, trenutno radi na osam gradnji istovremeno.