Viro na koljenima, opstat će samo osječka šećerana

Prema tom popisu Viro vjerovnicima duguje oko 600 milijuna kuna, među kojima su najveći HBOR s potraživanjem od 369 milijuna kuna, zagrebački KF partners (89 milijuna), Erste banka (53), Zaba (30), HPB (20), OTP (16 milijuna kuna), a tu su i Konzum koji potražuje 5,7 milijuna, Centar za kombinirani transport Zagreb (3,9), Belje (3,6), Pik Vinkovci (2), HŽ Cargo (1,8) i Borovo (1,6 milijuna kuna)....

U predstečajnom postupku od prosinca lanjske godine je i Sladorana Županja, što znači kako je u gorka priča o hrvatskom šećeru, koja je 2019. tri domaće šećerane – Viro i Sladoranu Županja Marinka Zadre te Tvornicu šećera Osijek u sastavu Žito grupe Marka Pipunića potakla na udruživanje u Hrvatsku industriju šećera, spala na jedno slovo.

– Objektivno, takvo je što i bilo za očekivati jer je trenutačna proizvodnja šećerne repe u Hrvatskoj na oko 10-ak tisuća hektara dostatna za svega jednu kompaniju – kaže Večernjem listu Mato Brlošić, potpredsjednik Hrvatske poljoprivredne komore (HPK).

Ističe kako je unazad nekoliko godina cijena otkupa šećerne repe naglo i neočekivano pala, što je veliki broj poljoprivrednika odvratilo od sijanja, a ni interventne potpore, dodatno subvencioniranje koje je država ponudila kasnije, nisu dale rezultata. Proizvodnja je narasla za svega nekoliko stotina hektara.

– Repa je je postala visokorizična kultura zbog klimatskih promjena, suše... Treba i tešku mehanizaciju, a cijene otkupa su niske. Ratari bolje zarade na kukuruzu uz duplo manje posla – priča Brlošić.

Sumrak u šećernom biznisu počeo je 2017., kad su u EU ukinute kvote za šećer koje su bile na snazi punih 50 godina. Došlo je do hiperprodukcije proizvodnje i sve drastičnijeg pada cijena na tržištu. Veliki proizvođači “pojeli su” nekonkurentne, male. A s rekordnim prinosima u Indiji, Tajlandu i Australiji, šećer je postao i globalni problem.

Miroslav Božić, savjetnik Hrvatske industrije šećera, kaže kako je glavni razlog prestanka prerade šećerne repe i proizvodnje šećera u pogonu Hrvatske industrije šećera u Virovitici, nažalost, manjak domaće sirovine, odnosno pad zasijanih površina pod šećernom repom koji traje kontinuirano od 2017. godine.

– Nije jednostavan odgovor na pitanje zašto je površina pod repom u zadnje tri godine skoro prepolovljena. Imali smo skoro 20 tisuća hektara u 2017., prvoj godini nakon ukidanja proizvodnih kvota, a pali smo na samo 10.400 ha u prošloj godini. Potpuno je jasno da te površine nisu mogle osigurati rad svih naših pogona jer bi bio ugrožen cijeli sustav Hrvatske industrije šećera koji je u 2019. povezao sve hrvatske šećerane upravo s ciljem opstanka ove proizvodnje koja u našoj zemlji ima dugu tradiciju. Posebno je teško razumjeti pad interesa za proizvodnju sirovine koju u Hrvatskoj plaćamo više od ijedne druge zemlje u EU te za koju su Ministarstvo poljoprivrede i hrvatska Vlada osigurali jednu od najizdašnijih proizvodno vezanih potpora. Zvuči kao paradoks, ali može se zaključiti da je općenito visoka razina osnovne potpore po površini u Hrvatskoj koja je među najvišima u EU, privlačnija poljoprivrednicima za proizvodnju kultura niže dodane vrijednosti – tvrdi Božić, objašnjavajući kako je to zato što se tamo zahtijevaju manja ulaganja svih resursa, uključivo i rada – i to uz puno manji rizik.

– Taj je naš problem prepoznat na svim razinama, rekao bih, ali nažalost još nismo pronašli način kako preokrenuti takvo razmišljanje – dodaje. Na upit kakva je budućnost hrvatske proizvodnje šećera s obzirom na hiperprodukciju u Europi, odgovara kako odgovor na to pitanje, u smislu buduće razine aktivnosti poslovanja šećerne industrije, mogu dati proizvođači šećerne repe.

– Ovisno o raspoloživoj sirovini, osigurat će se proizvodnja šećera koja sigurno može namiriti domaće potrebe, a dijelom osigurati i izvoz. Hiperprodukcija u Europi je sada iza nas jer od 2017., prve godine nakon ukidanja kvota kada je proizvedeno više od 21 milijun tona repnog šećera, bilježi se stalni pad te u ovoj tržišnoj godini EU, uključujući i Veliku Britaniju koja više nije članica, očekuje jedva 15,5 milijuna tona. Dakle, nema bojazni za našu budućnost jer smo u regiji s velikim deficitom ali odgovor o razini proizvodnje ponajviše ovisi o domaćim proizvođačima šećerne repe – tvrdi Božić.

Koliko su pale cijene, s obzirom da je šećer u maloprodaji sve jeftiniji i sve češće na akciji, pitamo.

– Pad cijena šećera na europskom tržištu je drastičan. Prosječna cijena šećera prema podacima Europske komisije u zadnje dvije godine, u odnosu na godinu 2013. kada je Hrvatska postala članica EU, pala je za točno 50 posto (sa 700 na 349 eura/t). Već tri godine u nizu prosječna je cijena u EU ispod minimalne ciljne cijene od 404 eura/t, bez ikakve javne intervencije na razini tijela EU. To je dovelo do ogromnih gubitaka europske šećerne industrije koji se procjenjuju na 2,5 milijarde eura samo u jednoj godini nakon ukidanja kvota 1. listopada 2017. – ističe Božić.

Dodaje kako je za Hrvatsku poseban problem kontinuirana damping ponuda viškova EU šećera na domaćem tržištu tijekom zadnje tri godine po cijenama koje ni u jednoj europskoj šećerani ne mogu pokriti niti troškove osnovne sirovine – šećerne repe.

– Naše analize akcijskih prodaja uvoznog šećera u maloprodaji pokazuju da je riječ o cijenama koje su ispod cjenovne razine koju nalazimo u zemljama proizvodnje ili u nama susjednim zemljama EU, te ono što posebno zabrinjava je da su te cijene ispod razine izvoznog pariteta za izvoz izvan EU. Dakle, na jednoj strani hrvatske šećerane dijele sudbinu i probleme svih europskih šećerana, bez obzira što početne pozicije nisu ravnopravne. Hrvatska nije dobila nijedan jedini euro potpore za restrukturiranje, dok su europske šećerane iskoristile čak 5,5 milijardi eura u razdoblju do 2013. godine. Na drugoj strani, evidentno je da svjedočimo primjerima nepoštene trgovačke prakse unutar samog EU tržišta, s obzirom da se ne može podvesti pod tržišnu utakmicu prodaja šećera ispod izvoznog pariteta i ispod cijene koštanja. Može li itko razumno objasniti da cijena 1 kg pakiranog šećera u akcijama kod velikih maloprodajnih lanaca u Hrvatskoj iznosi jedva polovicu cijene koju za isti proizvod u istom maloprodajnom lancu nalazimo u zemljama proizvodnje tog šećera ili nama susjednoj Sloveniji, koja čak nema proizvodnje – pita Božić?

Napominje kako odgovor na pitanje nastavljaju li druge dvije šećerane koje su se povezale u Hrvatsku industriju šećera - osječka i županjska – i dalje normalno poslovati, odgovara kako na njega mogu dati odgovor samo domaći proizvođači šećerne repe.

– Već smo prošle godine najavili da je za održivi rad dvaju pogona potrebno osigurati barem 18-20 tisuća hektara pod repom, odnosno 10 tisuća ha po šećerani. Naša industrija to može bez problema preraditi. Kao ilustraciju mogu poslužiti najsvježiji podaci s europskog tržišta. Prosječna površina pod repom u starim zemljama članicama EU gdje su najveći proizvođači Francuska, Njemačka i Nizozemska iznosi 18 tisuća ha po šećerani. U novim zemljama članicama, gdje su najveći proizvođači Poljska i Češka taj je prosjek nešto niži ali iznosi skoro 12 tisuća ha. Upravo je toliko ukupna površina s koje je isporučena repa šećeranama Hrvatske industrije šećera u Županji i Osijeku u zadnjoj kampanji – objašnjava.