Cosco potpuno zavladao Lukom Pirej

U Grčkoj nema baš puno razumijevanja za burnu raspravu koja se trenutačno vodi u Njemačkoj o ulasku kineske državne brodarske tvtke Cosco u vlasničku strukturu Hamburške luke. Naime, nakon 2011. godine grčka je država pod pritiskom tzv. Trojke zbog dužničke krize prodala strancima skoro sve važne morske i zračne luke. 2016. godine Atena je potpisala ugovor s Coscom, prema kojem je kinesko poduzeće postalo dvotrećinski vlasnik luke Pirej.

Grčka vlada je do sada bila prilično zadovoljna poslovanjem Cosca u najvećoj grčkoj luci.

„Kineska investicija u Pireju ima prednosti za obje zemlje", rekao je premijer Kyriakos Mitsotakis na prvom sastanku na vrhu Kine i 17 zemalja srednje i istočne Europe u veljači prošle godine.

Kineski predsjednik Xi Jinping je pak tu investiciju opisao kao „besprimjerni projekt". On smatra Pirej „važnim čvorištem za brzu kopnenu i pomorsku vezu između Kine i Europe i poveznicom između Azije i Europe".

Kinezi su modernizirali luku. U međuvremenu je Pirej najveća luka u istočnom Sredozemlju i sedma po veličini u Europi. Radna mjesta su sigurna, uvjeti rada nisu ni bolji ni lošiji nego negdje drugdje u Grčkoj. Cosco se kreće u okvirima grčkog radnog prava i podložan je, barem teoretski, kontrolama nadležnih tijela – koje se, istina, rijetko provode.

Unatoč tome, sindikati u Pireju se uvijek iznova žale na uvjete rada i traže strože sigurnosne mjere nakon što je prošle godine smrtno stradao jedan lučki radnik. No očito je da Cosco, kao i skoro svaki veliki poslodavac u Grčkoj, baš ne osjeća preveliki pritisak od strane nadležnih kontrolnih organa.

Od kad je Cosco preuzeo Pirej, njegovi brodovi dovoze sve više kineskih proizvoda u luku koja je postala jedno od najvažnijih mjesta za pretovar u Sredozemlju. Za druge grčke luke to ne predstavlja problem, budući da ne konkuriraju s Pirejom. No to se negativno odrazilo na druge luke za prekrcaj robe u jugoistočnom Sredozemnom moru: one su izgubile na značenju i gube poslove.

Dakle, je li kinesko ulaganje u Pireju jedna uspješna priča? Jest, ali samo tako dugo dok nema vlastite vizije i novca za vlastitu nacionalnu politiku u lukama, kaže Kostas Chlomoudis, profesor na Sveučilištu u Pireju. U razgovoru za DW on objašnjava da u drugim europskim zemljama važeći modeli za sudjelovanje privatnog kapitala u lukama nemaju ništa zajedničko s grčkom praksom. U EU-u se jedno pristanište iznajmljuje privatnom poduzeću na određeni broj godina, a često postoji veći broj konkurentskih tvrtki koje si dijele jedan kontejnerski terminal. U Grčkoj je situacija posve drugačija.

Ovdje su Coscu prodani većinski udjeli u luci u Pireju – on je najprije imao 51 posto, a sada ima 67 posto. Cosco tako može sam odlučivati o sudbini luke. „Prodaja Pirejske luke Coscu bila je, s obzirom na način na koji je obavljena, tragična greška", smatra Chlomoudis. Jer Pirej je sada, objašnjava on, za razliku od Hamburga, stvarno ovisan o jednoj trećoj državi, naime Kini.

A još predstoji i privatizacija važne luke u Aleksandroupoliju na sjeveru Grčke. Tamo će vjerojatno novi vlasnik biti iz SAD-a. Ta je luka već sada glavno mjesto za pretovar američkih isporuka oružja. Time će ta infrastruktura od znatne geostrateške važnosti za EU biti u rukama treće zemlje, upozorava Chlomoudis.

Za ovog profesora je jasno: potrebna su jasna pravila i treba se odlučiti koji uvjeti moraju biti sastavni dio ugovora o koncesiji, kako ne bi bila ugrožena nacionalna i europska sigurnost. On zato smatra da bi EU trebao imati jedinstvena pravila za važnu infrastrukturu od geostrateške važnosti. I da bi ista pravila trebala vrijediti za luke u Rotterdamu, Hamburgu ili Pireju.

„Trebamo zajedničku europsku politiku", kaže Chlomoudis. „Europska komisija bi ovaj problem, koji se pojavio u Njemačkoj, trebala iskoristiti kao šansu za stvaranje zajedničkih pravila za očuvanje europskih interesa prema trećim zemljama."

Da podsjetimo: početkom stoljeća u Europi je postojao jedan čarobni recept za rješavanje gospodarskih problema: privatizacija infrastrukture. Sve se htjelo rasprodati: pomorske i zračne luke, tvrtke za opskrbu vodom i strujom. Tako je bilo i u Grčkoj.

Kinezi su bili prvi koji su se zanimali za luke u Pireju i Solunu. No tada su se zaposlenici tih luka uspješno usprotivili kineskom preuzimanju. Tek 2009. je tadašnja konzervativna vlada Kostasa Karamanlisa iznajmila Coscu dio luke u Pireju.

A onda je došla 2010. i grčka dužnička kriza. Jedan od uvjeta Trojke sastavljene od predstavnika Europske komisije, Europske središnje banke i Međunarodnog monetarnog fonda za spas grčkog gospodarstva bila je rasprodaja državnog vlasništva. Tako je Cosco dobio cijelu luku u Pireju, budući da su Kinezi tada bili jedini koji su ondje željeli investirati.

Taj pritisak Trojke doveo je i do prodaje 14 grčkih zračnih luka njemačkom Fraportu. On sada može odlučiti u koju će zračnu ulogu najprije investirati, a u koju neće. Grčka država više nema pravo glasa. Ali: Fraport je, za razliku od kineskih ili američkih ulagača, jedna njemačka, EU-tvrtka – a ne firma od koje prijeti geopolitička opasnost.