Slobodni pad Vedrana Pavleka

Usred rata, četvero je hrvatskih sportaša tada prvi puta na Igrama nosilo boje države koja je službeno postojala tek godinu dana. Brat i sestra Tomislav i Željka Čižmešija nastupali su u umjetničkom klizanju, Siniša Vukonić je bio naš predstavnik u skijaškom trčanju, dok je nekako najzvučnije ime te malene delegacije bio Vedran Pavlek, koji je nastupio u superveleslalomu, veleslalomu i slalomu, pišu Sportske novosti.

Pavlek je bio u to vrijeme jedina, koliko-toliko ozbiljna veza Hrvatske i skijanja. Ponikao je u slovenskom skijaškom inkubatoru, a uspostava Hrvatske vjerojatno je Pavleku, koji bi se teško probio kroz jugoslavenski, odnosno slovenski sustav do najvećih utrka na svijetu, pomogla da nastavi trajati u sportu. No, Pavlek je u tim inicijalnim godinama hrvatske samostalnosti morao naučiti biti one-man team, a s obzirom na urođene organizacijske sposobnosti, sama ga je situacija tjerala da nauči plivati u dosta izazovnim vremenima. U njima je morao, tada samo za sebe i svojeg trenera, nabavljati novac, a znao je i kako završiti u medijima.

U vrijeme kad je Pavlek, a tada je imao samo 25 godina, odlučio prestati biti aktivan skijaš, a oprostio se na Igrama u Naganu 1998. godine, već se zakotrljala, kasnije će se pokazati, najveća priča hrvatskog sporta.

Naime, koncem 1997. Janica Kostelić, još 15-godišnjakinja s reputacijom do tada rijetko viđenog talenta, osvojila je svoju prvu FIS utrku. Samo koji mjesec kasnije, s već napunjenih 16 godina, Janica je bila u reprezentaciji, zajedno s Pavlekom, na Igrama u Naganu i tu je u kombinaciji osvojila osmo mjesto, a nastupila je u baš svim disciplinama na tim Igrama.

Karijera koja se krenula stvarati, a negdje je tada, izmučen prvim ozbiljnijim ozljedama, tek trebao iskočiti i Ivica Kostelić, nagnala je veće logističke potrebe kako bi se tako Ante Kostelić, trener i šef projekta, oslobodio popratnih obveza, pa bi se samo nastavio brinuti o trenažnom procesu i razvoju svoje djece.

 Postavio poslovni model

Vedran Pavlek je bio upravo idealna osoba koja je iz malenog inkubatora hrvatskog skijanja stvorila poslovni model koji je bio u stanju pratiti ogromnu karijeru u nastajanju. Pavlek je upijao strukture u skijaškom svijetu, znao je što rade najveći i najbogatiji poput Austrijanaca, ali je znao i kakvi se izazovi pojavljuju ispred saveza koji su bili manji od austrijskog, švicarskog ili francuskog, ali još uvijek za nas misaona imenica, poput slovenskog. Usput, imao je ispred sebe i slovenskog vizionara, Tonu Vogrineca, od kojega je mogao pokupiti savjet.

Janica Kostelić je nezaustavljivo grabila prema svjetskom vrhu, a njezin talent počeli su prepoznavati i sponzori. Vedran Pavlek je tu bio vrlo uvjerljiv i kako je vrijeme išlo, sve je bilo više novca u cijeloj priči, ali se uslijed sve većih zahtjeva morao povećavati i tim ljudi koji su na dnevnoj bazi brinuli o Kostelićima, a kasnije i o ostalim našim skijašima, prije svih o Niki Fleiss, a kasnije i o Ani Jelušić ili Natku Zrnčić-Dimu.

Tada se već naveliko pričalo o tome kako je Pavlek, a odmah je on postao i menadžer Kostelićima, dogovarao sponzorske ugovore, ne pristajući na sigurnost paušalnih iznosa koje su spremne bile ponuditi tvrtke skijaške opreme, nego se kladeći na sebe, na neosporni talent Janice i Ivice Kostelića. Prevedeno, Pavlek nije dogovarao fiksni novac, nego su se premirale pobjede. A kad su se one počele događati u serijama, pa kad su se počeli osvajati Kristalni globusi i olimpijske i svjetske medalje, takav pristup bio je višestruko isplativiji. I za Kosteliće, ali i za Pavleka, koji je bio ugrađen u postotak svakog od tih trijumfa, pričalo se. I ne samo on, nego su nižim iznosima bili honorirani i treneri i serviseri od značaja.

Vedran Pavlek je odmah, poput tenisača, namirisao i Monte Carlo kao poreznu oazu, gdje si kao rezident trebao plaćati nešto manje poreza. Uglavnom, Vedran Pavlek je stvorio sustav koji je bio kadar naplatiti svu sportsku uspješnost Kostelića.

U isto vrijeme, sad već alfa i omega Hrvatskog skijaškog saveza, Pavlek je podizao hrvatsko skijanje, stvarao je timove darovitih skijaša koji su provodili dobar dio godine po skijalištima, a sve su novije generacije prolazile kroz taj sustav. U svom primeu, iako tu nije uvijek bilo previše skijaša, naš je Savez raspolagao s reprezentacijom A i B, nekada čak i C, ali tu se uglavnom radilo o dječjem skijanju.

U svojim najboljim zimama u nekim mondenim skijalištima mogla su se vidjeti parkirališta boljih hotela koja su bila pretrpana brojnim vozilima s oznakama Hrvatskog skijaškog saveza. A u jaknama Saveza bilo je više ljudi nego dresovima Luke Modrića danas...

U najbolja vremena tako su se slavile pobjede ozbiljnim feštama, otvarale su se najbolje boce šampanjaca i cijeli je taj šušur bio u nevjerojatnom neskladu s asketskim sportskim putem koji je gradio Ante Kostelić.

Odmah je postao i menadžer Kostelićima, dogovarao sponzorske ugovore, ali ne fiksne nego premije za pobjede. On je bio Savez. On je sve držao pod kontrolom. On je bio skijaški Bog

Vedran Pavlek je pritom bio uključen u cijeli proces od najsitnijih detalja. On je imao tri tima na tri skijališta, recimo. S Janicom je bio on i tu je sve koordinirao, dok bi u isto vrijeme dogovorao sve, do najsitnijih detalja, na skijalištu na kojemu je bio Ivica sa svojim timom, ali i na nekom trećem gdje je trenirao ili trebao nastupiti netko od ostalih. Ti najsitniji detalji doista su bili najsitniji. Pavlek je raspoređivao u kojem će se terminu svi buditi, u kojem terminu trener najniže razine odlazi na stazu, pa s još jednim postavljati kolce na stazu na kojoj će se trenirati, u koliko se sati priključuju ostali, tko nosi torbu s odjećom u koju se trebala presvući Janica i gdje će, i u točno koliko sati, preciznije minuta, Janica preuzeti tu odjeću. U isto je vrijeme objašnjavao nekome na drugom kraju Alpa gdje treba skrenuti kako bi se izbjegao prijevoj koji je upravo zatvoren, jer se u točno određenom trenutku mora biti na treningu na stazi koja je prije toga rezervirana. Što je napravio također on.

Kad je, recimo, na Janičinim posljednjim Igrama u Torinu, zapravo u Sestriereu, HOO pokušao organizirati koordinacije, Pavlek je jasno kazao da se ne miješaju u skijaše, nego se mogu baviti ostalim hrvatskim sportašima na Igrama.

Čovjek Savez

 On je bio Savez. On je sve držao pod kontrolom. On je bio skijaški Bog.

I uvijek, dosta sklon onome što se nije moglo povezati s Kostelićima. S popratnim šušurom. Legendarne su priče iz Monte Carla s dodjele Laureusa, u kojemu je Anti Kosteliću bila već tlaka obući samo odijelo, a Pavlek je blistao u nježnim izdanjima odijela iz čijih su džepova virile pastelne maramice, pa ga je Gips znao zafrkavati da "izgleda kao Liftboy".

Za cijelu priču, koja se eto posljednjih dana dovela do svega do čega se dovela, možda je ključni trenutak bio susret zagrebačkog gradonačelnika sklonog kombinacijama, Milana Bandića, i dobrog organizatora, ali i otvorenog za hohštapleraj, kakav je bio Vedran Pavlek. Ideja o utrci Svjetskog kupa povrh Zagreba, jedinog milijunskog grada u čijoj se blizini moglo nešto slično napraviti, iako teško, ali ajde, odmah je povezala dvije osobnosti. Bandić je otvorio sve kanale za dovući novac, skidao je sponzore, recimo, Cibone, pa ih prebacivao na Snježnu kraljicu, a ta je utrka učas postala mala inačica Formule 1 u skijanju.

Skijaši, koji su znali spavati u nekim zabitima od jedva tri zvijezdice, sada su se gostili u hotelu s pet zvijezdica u centru milijunskog grada. Osjećali su se, prvi i jedini puta, kao da su nogometaši i da igraju Ligu prvaka.

Svaka veza s organiziranjem skijaških utrka, ozbiljnih skijaških utrka, za nas ovdje bila je Slovenija. Ali, dok su se u Mariboru akreditirani krijepili mazanjem pašteta i grijali pijenjem čaja, na Sljemenu su se odvijale bakanalije. Šampanjci su tekli potocima, jastozi su bili na tanjurima, pjevale su međunarodne zvijezde, a šatori kakvih tada nije bilo niti u Dubaiju postajali su mjesta na kojima ste morali biti viđeni ako ste se smatrali važnima. Ne postoji skorojević koji je propustio biti "gore", a to se "gore" pretvorilo u oazu malograđanštine.

Snježna kraljica 

Neki koji su u priči oko hrvatskog skijanja bili od početaka, posljednjih godina Snježne kraljice nisu niti odlazili "gore", a ako jesu, onda su to radili s mukom u želucu. U isto vrijeme su se neki spuštali "dolje" s mukom u želucu.

Utrka koja je trebala biti legacy obitelji Kostelić pretvorila se u nešto što nikada nije trebala biti.

Pritom je Vedran Pavlek bio sve. On je vozio ratrak i sređivao stazu, on je bio bolji meteorolog od Vakule, on je zapričavao ljude iz FIS-a, on je koordinirao TV-slikom, on je dogovarao marketing, ali i sudjelovao u izboru startnih brojeva, a vjerojatno je sugerirao i kakav bi trebao biti meni u nekom od šatora. Tih dana početkom siječnja, ali i ne samo tada, čovjek bi se doista zapitao spava li ikada...

Kad se povukla Janica, a da je duže trajala kao sportašica, možda bi i cijelog tog cirkusa bilo manje, stvari su otišle definitivno u nekom drugom smjeru. Još je nekako sve kiptilo dok je skijao i Ivica, da bi se i njegovim povlačenjem, a usput se ostalo samo, kao i u startu, na slalomu skijašica, sve pretvorilo u priču koja ide svom kraju. Kad je preminuo Milan Bandić, trajalo je još samo jednu zimu.

U to je vrijeme Filip Zubčić postao predvodnik muškog skijanja, a Zrinka Ljutić je grabila, gotovo kao Janica, u Svjetski kup. Hrvatski skijaški savez je navikao na određeni standard, ali i na sredstva koja je dobivao uslijed organizacije Snježne kraljice. Utrke povrh Zagreba više nije bilo, nije bilo više niti Milana Bandića s kojim se moglo kombinirati, a zahtjevni program tražio je novac svake godine.

Tužni epilog

Što se događalo posljednjih godina, kako su se isplaćivali treneri, serviseri, zašto je djelatnik Saveza nosio na Igre u Cortinu 120.000 eura s popisom ljudi koji trebaju na ruke primiti određeni iznos, je li se posao dogovarao s jednim dijelom iznosa na račun, a drugim na ruke, je li sve palo u vodu kad Snježne kraljice više nije bilo i kad se tu nisu mogle bildati fakture, pa su na taj način zatvarani skupocjeni programi, koliko je cijeloj priči naštetila organizacija u kojoj su, kao pravilo, a ne kao iznimku, počeli funkcionirati zasebni timovi naših najboljih skijaša, otkrit će se u sljedećem razdoblju. Kao i to je li doista Savez, kako se sada spekulira, u minusu od oko 15 milijuna eura, a s druge strane je godišnji proračun negdje na polovici te cifre. Kakva je poveznica Pavlekove tvrtke za marketing i management u sportu iz Monte Carla, kao i elitne vile koju godinama gradi na Ibizi, s cijelom pričom, i dalje se može samo nagađati.

Osim što je jasno da je ovo jedan tužni rasplet. Je li svemu kumovala megalomanija? I je li sve moralo završiti ovako? Dvadesetak godina kasnije.

Niti na Sljemenu postoji utrka, niti postoji sedežnica, a Hrvatski skijaški savez, po svemu sudeći, ostao je i bez glavnog logističara, alfe i omege, talentiranog organizatora Vedrana Pavleka. On sada ima druge brige.