Kukoč: Hajduk u Splitu je kao Partizan u Beogradu

"Ja radim za Bullse i još uvijek mi je zabranjeno ići na utakmice, ne smijem blizu ekipe. Oni su ovdje u Chicagu maksimalno izolirani. Samo oni najbliži i medicinsko osoblje su zajedno. Nitko drugi nije blizu ekipe. Što se tiče normalnog života, manje-više ga i nema. Ovdje je zima, snijeg i teški minus pa se vrijeme provodi u kući", rekao je Toni na početku razgovora za Sportklub pa dodao:

"Nije lako, ali Chicago je najljepši i jedan od najvećih gradova na svijetu. U normalnim okolnostima ima toliko toga za vidjeti, obići ili sjesti na avion i otići do Floride ili na more. Ja ljeto provedem u Splitu, barem mjesec i pol, dva. Nadoknadi se sve i na taj način, napunim baterije za čikašku zimu."

Otkrio je Kukoč i kako je završio u košarci. Da ga slučajno nije uočio jedan košarkaški trener, sve je moglo puno drugačije završiti.

"Mi smo dosta vremena kao djeca provodili na ulici. Igrali smo što god se dešavalo na televiziji, nogometna, rukometna, košarkaška prvenstva. Mene su otac i majka baš zbog toga da ne provodim puno vremena na ulici, odveli na stolni tenis. Tu sam od svoje sedme, osme godine trenirao stolni tenis i nije mi loše išlo, ali trener se vratio nazad u svoje mjesto i to se nekako raspalo. Zatim sam otišao u nogomet, bio sam u Hajduku. Sasvim slučajno Igor Karković, koji je tada bio trener pionira i kadeta Jugoplastike, me vidio na moru. Poznavao sam njegovu kći i sina. Prišao je i rekao mi je da me gledao kako plivam, da imam dobru koordinaciju i da misli da bi bilo dobro da probam košarku. To ljeto, recimo 1985. godine sam otišao na Gripe, to je blizu moje kuće i tako je sve počelo", rekao je pa pojasnio značaj Hajduka za Split:

"Taj Hajduk je kult u Splitu. Split nije toliko veliki grad, nije da ima par milijuna ljudi pa da imamo nešto drugo. Normalno je da svako dijete hoće igrati za Hajduk. Hajde da tako kažemo, ali da nekoga ne uvrijedimo, to je Partizan u Beogradu. Tako je Hajduk u Splitu, možda i više od toga. Činjenica je da bi bilo koje dijete u Splitu htjelo zaigrati u Hajduku. Kad sam rekao ocu koji je bio već u nogometu da bih želio ostaviti nogomet i baviti se košarkom, on me pogledao i rekao 'šta ćeš u košarku'. Moj otac je jedan od glavnih razloga zbog kojeg sam ja uopće ušao u sport jer me je vodio i na Hajduk, na Jugoplastiku i na rukomet."

Kukoč se osvrnuo i na svoje početke u NBA ligi, govorio je o očekivanjima u svojoj prvoj sezoni, ali i o najvećim uspjesima s Chicago Bullsima.

"Mi smo znali u tih nekoliko godina da su Bullsi i Michael odobrili da nas prate tri, četiri kamere i ti ljudi koji su bili s nama na svakom treningu, putovanju, utakmici, upravo zato da bi bilo šanse da jednom taj film izađe. Prošle godine smo čuli da se to radi, napravljeni su intervjui, ali taj naslov Posljednji ples… ja sam mislio da će baš zbog LeBrona i njegovih ekipa, zbog Golden Statea i toga kako su oni igrali, puno više pažnje biti posvećeno načinu na koji smo mi igrali, tako da se vidi da se ta vrsta košarke igrala i u to vrijeme. Možda nismo šutirali toliko trica, ali već u to vrijeme su se na terenu koristila petorica igrača koji su bili manje-više u tri centimetra razlike u visini. Od Harpera, Jordana, Pippena, Denisa i mene… svi smo bili između 2.02 i 2.07. Izmjenjivale su se uloge u obrani, nije bilo bitno tko je plej, tko je na postu, tko su krila. Istrčavale su se akcije i svatko je samo popunjavao mjesto koje je prazno", rekao je Kukoč i nastavio:

"Ja sam mislio da će u tih deset epizoda biti to prikazano. Međutim, ispostavilo se da to nije bilo ni dotaknuto. Najviše je bilo priče o Michaelu, kao glavnoj ulozi i dotakli su se još par igrača, ali ne svih. Ja mislim da i Harper treba dobiti veću priču u tih deset epizoda. Što je, tu je. Bilo je makar zabavno za ljude u svijetu tijekom dana karantene."