HNS donio odluku koja se klubovima neće svidjeti

Ukratko, nedavno je održan sastanak klubova, unutar Komisije za profesionalni nogomet, što bi trebalo biti tijelo koje štiti interese klubova. Prije koji tjedan na toj se Komisiji raspravljalo o najnovijem prijedlogu financijskog nameta prvoligašima od strane HNS-a. Kuća nogometa je tako došla na ideju da bi prvoligaši morali izdvajati 2% od transfera u korist županijskih nogometnih saveza, u kojima su transferirani igrači bili registrirani. To je izazvalo puno ljutih reakcija klubova, koji su se dogovorili da će prema Izvršnom odboru HNS-a ići s negativnim stavom u tom pogledu. Nije čudno jer se već iz naknade transfera izdvaja 5% za fond solidarnosti (klubovima u kojima su staž imali navedeni igrači), uz propisane (gdje god i ne propisane) postotke provizija za posrednike.

Za ilustraciju, u tekućoj sezoni su klubovi transferirali igrače u ukupnoj vrijednosti od 60-ak milijuna eura. Okvirno bi prema županijskim savezima trebalo ići 1,2 milijuna eura, a pritom bi najveći iznos pripao Zagrebačkom savezu, oko 600 tisuća eura! Iz HNS-a tu obvezu smatraju “namjenskom, a ŽNS ju je obvezan utrošiti u stručno selektivni rad ili unaprjeđenje aktivnosti klubova sa svog područja, o čemu je obvezan podnijeti izvješće.”

Taj novi namet, gledano iz kuta klubova, ali i logike upravljanja nogometom, nema stručnog opravdanja. Zašto bi klubovi morali plaćati proviziju županijskim savezima, koji su inače samo “predstavništvo” HNS-a i dio njegovog sustava funkcioniranja (i financiranja)? Što je, recimo, NSŽ Istre učinio za Monsefa Bakrara, koji je bio član Istre manje od godinu dana, da bi iz transfera od 2 milijuna eura uplatili tom savezu 20 tisuća eura?

Nakon što su klubovi, dakle, odbili taj nametnuti trošak, vjerujući da će Izvršni odbor HNS-a to prihvatiti, dogodio se obrat. Naime, na sjednici 28. studenoga Izvršni odbor HNS-a je prihvatio prijedlog da se ipak uvede “harač” klubovima, ali su bili benevolentni, pa su ga prepolovili na 1%. Taj namet, kako nas uvjeravaju pravnici upućeni u problematiku, nema pravne osnove i teško će ga HNS obraniti ako se klubovi požale nekoj višoj sudskoj instanci. Tim prije je ljutnja klubova izražena jer je HNS uveo još jedan namet, a to je da se 1% iz transferne naknade odvaja za klubove koji su prvi puta registrirali nekog igrača. Do sada je fond solidarnosti obuhvaćao klubove koji su igrača trenirali od 12. godine. Uvođenjem tog nameta može se dogoditi da je neki igrač bio registriran 1 ili 2 dana u nekom klubu i da njemu pripada određena naknada. Kakve nelogične akrobacije...

Jedan od logičnijih prijedloga klubova jest pomak starta nove sezone, pa umjesto u užarenoj fazi srpnja, HNL-sezona 2024./25. bi startala 3. kolovoza. Bilo bi bolje još koji tjedan kasnije, i u svijetlu predugog prijelaznog roka ljeti, kad se praktično prvi turnus sezone igra s jednim, a potom nastavlja s bitno drugačijim kadrom. No, za početak je dobar i ovaj pomak, uz dobrodošao stav klubova da od iduće sezone ne bude više odgoda, koje su ove sezone dovelo do neravnopravnih statusa. U drugi dio sezone ide se s pet klubova koji imaju zaostale utakmice, od kojih Dinamo dvije...

Dakako, to sve treba uzeti uvjetno jer prijedloge treba amenovati ili, lako moguće, odbiti Izvršni odbor HNS-a. Pritom imamo još nelogičnosti. Iako su na Komisiji za profesionalni nogomet (deset prvoligaša) odlučili da neće prihvatiti namet za transfere u korist županijskih saveza, IO HNS-a je to izglasao, a klubovi su to doznali tek ako su išli pogledati službeni Glasnik HNS-a. Kako su u tom Izvršnom odboru HNS-a glasala petorica članova koji su i čelnici u prvoligaškim klubovima, nije znano.

No, ako su Mišković i Raić-Sudar iz Rijeke, Markulin iz Slavena Belupa, Šikić iz Lokomotive i Črnko (predsjednik Komisije klubova) iz Gorice zastupali interese klubova, onda bi to trebalo biti pet glasova formalno protiv, a logički snaga pola lige na suprotnoj strani od HNS-a. Ili je možda bilo drugačije, pa se čelnici klubova među klubovima ponašaju na jedan, a onda na HNS-u na drugi način? U tom, posve nelogičnom načinu upravljanja nogometom, doista je sve moguće.

Činjenica da je više članova IO-a HNS-a ujedno i na mjestima predsjednika županijskih saveza (Marijan Kustić je šef NS Ličko-Senjske, Damir Mišković Primorsko-goranske, Robert Markulin Koprivničko-križevačke, Darko Raić-Sudar Istarske, a Nenad Črnko Zagrebačke županije, Tomislav Svetina glavni je u Zagrebačkom savezu, Neven Šprajcer u Karlovačkoj županiji, Ante Vučemilović-Šimunović u Osječko-baranjskoj itd.) može ukazati na motivacije da se donesu odluke koje nisu po volji klubovima. Ili barem ne onima koji su izvan sustava odlučivanja u HNS-u, odnosno, nemaju svoje adute u tijelima vlasti (Hajduk, Dinamo, Osijek, Istra 1961, Varaždin). Nije niti jednostavno razumjeti čije interese brani netko tko je istovremeno član čelništva HNS-a, predsjednik županijskog saveza i čelnik nogometnog kluba, a netko čak i Komisije za profesionalni nogomet.

Uz najbolju volju uvijek će se neku od tih “strana” zakinuti jer nisu istih polazišnih točki.