Državno poljoprivredno zemljište: Igralište za odabrane

Blagdansko zatišje i Nova godina nisu donijeli jenjavanje nezadovoljstva poljoprivrednika razdiobom državnog zemljišta u Hrvatskoj, naprotiv. Sve je pritom započelo jednim naoko izoliranim slučajem u slavonskome mjestu Nijemci, gdje su revoltirani seljaci ovih dana u znak protesta čak zablokirali jednu cestu, ali ustvari je posrijedi stari te dugotrajan problem. Stoga podsjetimo na činjenicu da izdavanje državnog obradivog zemljišta u višegodišnji zakup već desetljećima u RH predstavlja kamen smutnje cjelokupnoga nacionalnog agrara.

Sama procedura povjerena je lokalnim samoupravama koje navodno prečesto dijele tu zemlju svojevrsnim povlaštenim mešetarima, onima koji se ne bave stvarnom proizvodnjom. Ili se njome, pak, ne bave uopće, nego daju zemlju u podnajam, ili na temelju fiktivne proizvodnje iskorištavaju javno financijske poticaje i druge pogodnosti. Druga linija razdora nerijetko je tu povučena između stočara i ratara, gdje prednost imaju potonji, s proizvodnjom relativno lakšom od stočarske, koja uključuje i uzgoj bilja za ishranu stoke. No i stočari se nadalje dijele na takve integralne, uvjetno rečeno, i one koji su izabrali put manjeg otpora, pa uvoznu stasalu junad samo tove za meso.

Uzgajivačima goveda za mlijeko, međutim, ta je zemlja od presudnog značaja za opstanak. O kakvom je naposljetku problemu riječ, svjedoči podatak o stalnom, praktično neprekinutom opadanju uzgajivača u hrvatskom mljekarstvu. U pitanju je jedna od agronomskih grana s najvećom dodanom vrijednošću, ali koja se u RH zacijelo najviše srozala.

„Sve je krenulo još od prvog uzimanja zemlje pojedinaca, kad se raspao onaj prošli sistem, socijalistički. U mojoj općini, današnjih četiri-pet najvećih 'igrača' su već tad uzeli sebi neke velike table zemlje“, prisjeća se Ivan Klasnić, uzgajivač muznih krava iz Slavonskog Kobaša.

„U svakoj kasnijoj raspodjeli zemljišta, oni su na osnovu tog ranijeg posjeda dobivali 25 natječajnih bodova“, nastavlja on, „a to je u stvarnosti nemoguće nadmašiti, tako je postavljena procedura. Zatim su mnogi ljudi počeli iz ove djelatnosti prelaziti na ratarstvo ili tov, da lakše prežive. Da bi sve bilo gore, Hrvatska poljoprivredna komora odigrala je ključnu ulogu. Više njezinih vodećih ljudi okoristilo se vremenom tako, ali pritom nisu ispunjavali ugovorne stavke za uzgoj, npr. svinjarstvo. Nitko ih nije kontrolirao, iako je sve bilo poznato, pa sad oni diktiraju igru, i to vam je naša poljoprivreda."

„Ne vjerujem da će ministrova nova mjera ispraviti to stanje“, odgovara potom Klasnić na naše pitanje o aktualnoj odluci Josipa Dabre, ministra poljoprivrede Republike Hrvatske, da zbog bunta seljaka u Nijemcima stopira daljnje natječaje i prebaci pripadajuće ingerencije s lokalnih na višu razinu. Ivan Klasnić, između ostalog predsjednik Udruge proizvođača mlijeka Brodsko-posavske županije, smatra da bez istinske, temeljite revizije dosadašnjeg stanja i promjene uvjeta za buduću podjelu zemlje, nema pomoći: „Veliki često imaju po nekoliko registriranih Obiteljsko-poljoprivrednih gospodarstava unutar šire rodbine, a pobrinuli su se da ih novi natječaji ne mogu ugroziti“.

„Moj sin, iako sve to vrijeme uzgajamo krave, nema šanse da se kvalificira za potrebnu površinu zemljišta. Ne pored onih koji uvijek lagodno dobivaju, ali ne uzgajaju. Ja sam već ostario, razbolio se od te borbe, i nisam optimist da će se netko usuditi presjeći sve to. Uvijek se o tome priča, ne događa se ništa novo, agrar nam propada, dok u svakoj općini imate neke povlaštene ljude koji su se u međuvremenu obogatili“, ogorčen je Klasnić.

A na istu problematiku osvrnuo se za DW i Miljenko Ernoić, poljoprivredni analitičar i tajnik Udruge hrvatskih tržnica.

Ernoić nam je skrenuo pažnju i na zabrinjavajući nastavak usitnjavanja poljoprivrednih čestica u Hrvatskoj, iako bi se poželjna razvojna tendencija morala prepoznavati u njihovu - okrupnjavanju. „Povrh svega u RH nismo još ni zemljišne knjige sredili“, dodaje on, „a što se tiče podjele državnog zemljišta kroz natječaje, previše su uočljive špekulacije koje odavno prate taj proces. Seljak je tu više nego zakinut. On po službenim, šabloniziranim gospodarskim programima nema realnu priliku ni da objasni svoju viziju. Bavite li se sjemenskom proizvodnjom ili uvozom goveda za tov, pri čemu je netko drugi odradi najtežih devet mjeseci, državi je na koncu svejedno.“

Uvodno devetomjesečno razdoblje uzgoja goveda, o kojem govori ovaj agronom, najdelikatnije je zbog toga što telad još nemaju razvijen burag. Nisu u stanju preživati, dakle, niti se toviti za meso, a ujedno se radi o skupljem dijelu uzgajanja. Zato mnogi govedari u RH samo uvoze već odraslu junad, neko ih vrijeme hrane, pa šalju u klaonicu, te realiziraju brži povrat ulaganja i veći profit. Zbog toga Hrvatska više nema ni matičnih stada za rasplod kao prije, niti mljekarskog uzgoja koji je zahtjevniji. Većinski udio na poljima su preuzeli tovljači, ili uzgajivači najisplativijih biljnih kultura – pšenice, kukuruza, ječma, šećerne repe.

„Ako bismo domaćem agraru željeli dobro, veća prava bi morao imati onaj tko ima dužu finalizaciju uzgoja. Favoriziran bi morao biti uzgoj, a ne obična trgovina, što je u biti pravi smisao tovljenja. To s tovom goveda, da tako velim, to vam je najobičniji lom-posao“, zaključio je Miljenko Ernoić. S izrazom lom-posao koji se koristi za izdvojeni dio proizvodnog procesa kod podizvođača, npr. u tekstilnoj industriji, inače se nismo ranije susretali kad je riječ o poljoprivredi. No hrvatski agrar ionako je dospio pred slom, te se u agoniji nalazi već godinama. Stoga i terminologija ovog našeg sugovornika, nažalost, zvuči posve prikladno i vjerodostojno.