Arhitektura koja čuva baštinu i stvara novu vrijednost

Najzanimljivija ostvarenja nisu nužno ona najglasnija ili formalno najspektakularnija, nego ona koja uspijevaju uspostaviti ravnotežu između naprednih načina života i jedinstvenog identiteta mjesta.

Posebno se to vidi u pothvatima koji prostor promatraju kao nastavak postojeće priče – bilo da je riječ o obiteljskoj parceli duboko ukorijenjenoj u mediteranski pejzaž ili o zapuštenoj industrijskoj zgradi koja kroz obnovu dobiva posve novu društvenu funkciju. Takav pristup danas postaje nezaobilazan jer korisnici od prostora očekuju znatno više od osnovne funkcionalnosti. Traže atmosferu, osjećaj pripadnosti, neposredan kontakt s prirodom i okruženja koja dugoročno zadržavaju visoku vrijednost.

Dva recentna hrvatska projekta iznimno jasno ilustriraju taj smjer. Prvi je Case Atrio Rovinj, kompleks dviju obiteljskih kuća – Casa Maria i Casa Nini – realiziran prema projektu studija Konzola arhitektura. Drugi je cjelovita obnova stare gradske klaonice u Petrinji, danas pretvorene u Centar za mlade Laura, koja pokazuje kako industrijska baština može postati aktivan dio gradske svakodnevice. Iako je riječ o radovima posve različite tipologije i namjene, povezuje ih srodan arhitektonski rukopis: duboko poštovanje prema zatečenom prostoru, pomno oblikovanje atmosfere i stvaranje objekata koji nisu izolirani otoci, nego sastavni dijelovi šireg društvenog i prostornog konteksta.

Upravo iz potrebe za stručnim dokumentiranjem takvih primjera nastao je i projekt “Odabrani arhitektonski projekti u Hrvatskoj”, pokrenut unutar Emajstor Magazina. Kroz blisku suradnju s arhitektonskim studijima, projektantima i javnim institucijama, ova platforma, osim što uspješno spaja investitore i izvođače radova, sustavno prati graditeljska postignuća.

Vrhunska arhitektura ne nastaje na praznom papiru, već iz dubokog razumijevanja nasljeđa i prostornog identiteta.

Case Atrio Rovinj – promišljena interpretacija

U suvremenoj stambenoj praksi sve je više iskoraka koji pokušavaju odgovoriti na pitanje kako graditi kvalitetan životni prostor bez narušavanja odnosa prema zavičajnom pejzažu i memoriji lokacije. Upravo se u tom procijepu između naprednog načina stanovanja i naslijeđenog karaktera smješta projekt Case Atrio Rovinj. Razvijan od 2019. godine, a dovršen 2025., ovaj kompleks na prvi pogled donosi prepoznatljive crte mediteranskog graditeljstva, no njegova stvarna vrijednost leži u načinu na koji reinterpretira obiteljsku povijest i prenosi je na nove generacije. Dodatnu potvrdu međunarodne važnosti projekt je dobio osvajanjem prestižnog priznanja BIG SEE Architecture Award 2026, koje valorizira inovativna prostorna ostvarenja jugoistočne Europe.

Specifičnost ovih kuća proizlazi iz činjenice da nisu nastale na sterilnoj, praznoj parceli, već na tlu koje generacijama pripada istoj obitelji. Građevine su podignute na zemljištu koje je nekoć pripadalo nonićima Niniju i Mariji, po kojima danas nose imena. Zemlju je desetljećima čuvala njihova kći, da bi mlađa generacija obitelji na istoj adresi odlučila oblikovati dva nova doma. Arhitektura ovdje izravno postaje sredstvo očuvanja kontinuiteta i prijenosa obiteljske memorije.

Atrij kao gravitacijsko središte doma

Osnovni koncept počiva na ideji podjele izvorno jedinstvene atrijske parcele na dvije zasebne, ali blisko povezane cjeline. Kuće su organizirane u zrcalnom poretku, a između njih se proteže uska pristupna ulica koja funkcionira kao prijelazna zona s naglašenim ambijentalnim karakterom. Restaurirana rasvjetna tijela stvaraju diskretno osvijetljen ugođaj tijekom večernjih sati, zbog čega ovaj prolaz poprima toplu fizionomiju malog mediteranskog sokaka. Središnji motiv obje kuće je unutrašnji atrij sa stoljetnim maslinama koje su pažljivo sačuvane. One nisu tretirane kao puki dekorativni detalj, već kao živi nositelji identiteta oko kojih se vrti cjelokupni obiteljski život.

Velike staklene stijene omogućuju potpuno otvaranje boravišnih zona prema ovim zelenim dvorištima, čime granica između natkrivenog i nenatkrivenog dijela postaje gotovo neprimjetna. Ovakvo rješenje reinterpretira tradicionalni mediteranski model u kojem je unutarnje dvorište oduvijek predstavljalo klimatski i društveni centar doma. Atrij ima višestruku ulogu: jamči nužnu intimu, dovodi dnevno svjetlo u dubinu tlocrta i omogućuje prirodni kružni tok zraka. Za razliku od vanjskih zona oko bazena, koje su otvorene i namijenjene druženju, atriji djeluju introvertirano i kontemplativno.

Mediteran bez klišeja

Jedna od najvećih kvaliteta projekta je izbjegavanje dekorativnih klišeja. Umjesto doslovnog kopiranja tradicije, autori polaze od dubokog razumijevanja načina života prilagođenog podneblju – s osobitim naglaskom na igru sunca, sjene i vjetra. Tlocrtna dispozicija nadahnuta je antičkim uzorcima, prije svega grčkim oikosom i rimskim domusom. Dnevni boravci otvoreni su prema atriju, dok su mirniji spavaći traktovi smješteni na sjevernu stranu. Takav raspored nije samo funkcionalna odluka, već pametan odgovor na klimatske uvjete, koji osigurava pasivnu zaštitu od ljetnih vrućina.

U materijalizaciji dominiraju tradicionalni elementi u novom ruhu: drvo, terakota, terrazzo i keramičke pločice. Kombinacija različitih tekstura prostoru daje dubinu i taktilnost. Terakota i kamen oslanjaju se na lokalno graditeljsko naslijeđe, dok terrazzo i čisti drveni detalji unose pročišćeni izričaj. Fasade u zemljanim tonovima osiguravaju da se objekti besprijekorno otope u zatečeni krajolik, poštujući lokalnu konfiguraciju terena i tradiciju rovinjskih vali – kultiviranih struktura vrtača koje su ovdje sačuvane u svojoj izvornoj ljepoti.

U skladu s ovakvim pristupom razvijeni su i prilagođeni vanjski sustavi sjenjenja. Izvedeni su minimalistički klizni paneli za potpuno zamračenje, s vodilicama nevidljivo ugrađenima u fasadu i pod, čime je očuvana vizualna čistoća volumena. Hortikulturno uređenje dodatno zaokružuje priču: zasađene lavande, ružmarini, lovori i hortenzije unose slojevite mirise i boje koji se mijenjaju kroz godišnja doba, čineći vrt aktivnim dijelom svakodnevice.

Iako je riječ o radovima posve različite tipologije i namjene, povezuje ih srodan arhitektonski rukopis: duboko poštovanje prema zatečenom prostoru.

Novi život industrijske baštine u Petrinji

Ako rovinjski projekt govori o intimnoj sferi obiteljskog kruga, obnova stare klaonice u Petrinji otvara važno poglavlje javnog prostora i društvenog oporavka.

U samom središtu grada, tik uz ušće Petrinjčice u Kupu, smjestila se zgrada nekadašnje gradske klaonice sagrađena 1896. godine. Dugo napuštena i dodatno devastirana u razornom potresu 2020. godine, ova je industrijska zgrada kroz proces cjelovite obnove pretvorena u novi dom Centra za mlade Laura. Arhitektonski koncept počiva na poštovanju zatečene materijalne strukture, ali i na beskompromisnom uvođenju sadržaja potrebnih novim generacijama. Izvorni gabariti objekta od 45 x 10 metara s galerijskim dijelom temeljili su se na masivnim zidovima od stare austrougarske opeke. Unatoč urušavanju krovišta i središnjeg dijela, obodni zidovi zadržali su statički integritet te postali temelj nove prostorne organizacije.

Vođena strogim konzervatorskim načelima, projektna dokumentacija osigurala je maksimalnu konzervaciju izvornih materijala i restauraciju pročelja. Umjesto klasične podjele na etaže, unutrašnjost Centra organizirana je kroz niz kubusa unutar dvoetažnog volumena. Ti kubusi – koji udomljuju učionice, radionice, urede i sanitarije – ne dodiruju obodne zidove, već vizualno “plutaju” u prostoru, stvarajući snažan kontrast između povijesne ovojnice i modernog interijera. Stari zidovi nisu sakriveni iza novih obloga, već ostaju ogoljeni kao svjedoci vremena.

Industrijski karakter u službi mladeži

Posebna pažnja posvećena je svodu u unutrašnjosti: na mjestu nekada urušenog dijela izveden je novi strop koji oblikovno evocira izvorni pruski svod, ali je izveden u suvremenoj drvenoj tehnici. Glavna komunikacijska os – hodnik u formi visećeg mosta – proteže se uzduž istočnog zida te vizualno povezuje ulazni hol i predavaonicu, dajući posjetiteljima cjelovit doživljaj volumena iz različitih vizura. Izvana zgrada u potpunosti čuva svoj industrijski identitet zahvaljujući pažljivo obnovljenoj ciglenoj fasadi, dok je unutrašnjost oplemenjena sirovim čeličnim elementima u dijalogu s toplinom stare opeke i obiljem prirodnog svjetla.

U prizemlju su smješteni prostori za STEM radionice, računalna učionica, tonski studio i kino dvorana, dok kat donosi konferencijske kapacitete, keramički atelje i dnevni boravak. Nazvan u znak sjećanja na tragično stradalu 13-godišnju Lauru Cvijić, Centar za mlade poprima i snažnu emocionalnu dimenziju, potvrđujući da obnova infrastrukture istodobno znači i obnovu društvenog tkiva grada.

Oba primjera na različite načine pokazuju koliko je koncept održivosti postao temeljan u suvremenom projektiranju. Ovdje se održivost ne iscrpljuje u pukim tehničkim parametrima ili energetskim certifikatima: petrinjski projekt svoju ekološku i memorijsku vrijednost crpi iz reciklaže postojeće građevinske supstance, dok rovinjski kompleks održivost ostvaruje kroz pasivne principe, autohtonu hortikulturu i duboko razumijevanje mikroklime. Upravo ovakva ostvarenja dokazuju da vrhunska arhitektura ne nastaje iz pukog slijeđenja trendova, već iz sposobnosti uspostavljanja dugoročno stabilnog odnosa između čovjeka, zgrade i okoliša. Mediji i platforme poput Emajstor imaju ključnu ulogu u premošćivanju jaza između struke i najšire javnosti. Kroz analize koje demistificiraju procese gradnje, odabir materijala i financijske ili tehničke izazove, investitorima i građanima približava se spoznaja da je promišljen projekt najbolja moguća investicija u budućnost.

Bilo da se radi o obiteljskom utočištu na Jadranu ili revitalizaciji industrijskog simbola u kontinentalnoj Hrvatskoj, zajednički nazivnik ostaje isti: vrhunska arhitektura ne nastaje na praznom papiru, već iz dubokog razumijevanja nasljeđa i prostornog identiteta. Vraćajući fokus na mjeru čovjeka, kontekst i trajne vrijednosti, ovi projekti ne ispisuju samo nova poglavlja hrvatske graditeljske scene, nego nam vraćaju prijeko potreban osjećaj pripadnosti prostoru u kojem živimo.