Preminula Brigitte Bardot

Svjetsku slavu stekla je filmom "I Bog stvori ženu" iz 1956. godine, a iduća dva desetljeća smatrana je seks-simbolom. Početkom 70-ih povukla se iz glume i posvetila političkom aktivizmu, gdje je njezina strastvena borba za prava životinja prerasla u komentare o etničkim manjinama i otvorenu podršku francuskoj krajnjoj desnici, što joj je donijelo niz osuda za poticanje rasne mržnje, piše The Guardian.

Put do slave

Rođena u Parizu 1934. godine, Bardot je odrasla u imućnoj, tradicionalnoj katoličkoj obitelji. Kao iznimno talentirana plesačica, dobila je dopuštenje za studij baleta na prestižnom Pariškom konzervatoriju. Paralelno je započela karijeru modela te se već s 15 godina pojavila na naslovnici časopisa Elle. Upravo ju je modeling doveo do prvih filmskih uloga.

Na jednoj audiciji upoznala je Rogera Vadima, za kojeg se udala 1952., netom nakon 18. rođendana. Nizala je manje, ali sve zapaženije uloge, uključujući i onu uz Dirka Bogardea u britanskom hitu "Doctor at Sea" 1955. godine. Ipak, film njezinog supruga Vadima "I Bog stvori ženu", u kojem je glumila nesputanu tinejdžericu u Saint-Tropezu, zacementirao je njezin imidž i pretvorio je u svjetsku ikonu.

Ikona koja je nadahnula i intelektualce

Bardot nije osvojila samo filmsku publiku, već je brzo postala inspiracija umjetnicima i intelektualcima. Među njezinim obožavateljima bili su i John Lennon i Paul McCartney, koji su od svojih tadašnjih djevojaka tražili da kosu oboje u plavo kako bi sličile njoj.

Kolumnist Raymond Cartier posvetio joj je dugačak članak "Slučaj Bardot" u Paris-Matchu 1958., dok je Simone de Beauvoir 1959. objavila slavni esej "Brigitte Bardot i Lolita sindrom", opisujući je kao najslobodniju ženu u Francuskoj.

Zlatne godine filma i glazbe

Početkom 1960-ih Bardot se pojavila u nizu istaknutih francuskih filmova, uključujući dramu "Istina" Henri-Georgesa Clouzota nominiranu za Oscara, "Vrlo privatnu aferu" Louisa Mallea te kultni "Prezir" Jean-Luca Godarda. U drugoj polovici desetljeća prihvatila je i nekoliko holivudskih ponuda, među kojima se ističu meksička povijesna komedija "Viva Maria!" s Jeanne Moreau i vestern "Shalako" sa Seanom Conneryjem.

Usporedno je gradila i glazbenu karijeru. Snimila je originalnu verziju pjesme "Je T’Aime ... Moi Non Plus" koju je Serge Gainsbourg napisao za nju dok su bili u ljubavnoj vezi. Ipak, strahujući od skandala nakon što je za aferu saznao njezin tadašnji suprug Gunter Sachs, Bardot je zamolila Gainsbourga da pjesmu ne objavi. On ju je kasnije ponovno snimio s Jane Birkin i postigao ogroman komercijalni uspjeh.

Zbogom filmu, dobrodošle životinje

Pritisak slave postajao joj je sve teži.

"Ludilo koje me okruživalo uvijek mi se činilo nestvarnim. Nikada nisam bila istinski spremna za život zvijezde", povjerila se Guardianu 1996. godine. Iz svijeta glume povukla se 1973. u 39. godini života, nakon snimanja filma "Poučna i radosna priča o Colinotu". Njezin primarni fokus postao je aktivizam za zaštitu životinja. Godine 1977. pridružila se prosvjedima protiv lova na tuljane, a 1986. osnovala je Zakladu Brigitte Bardot.

Kontroverze i desničarski aktivizam

Bardot je kasnije slala prosvjedna pisma svjetskim čelnicima zbog istrebljenja pasa u Rumunjskoj, ubijanja dupina na Farskim otocima i odstrela mačaka u Australiji. Redovito je iznosila i oštre stavove o vjerskom klanju životinja. U svojoj knjizi "Krik u tišini" iz 2003. godine promicala je desničarsku politiku te napala homoseksualce, učitelje i, kako je navela, "islamizaciju francuskog društva", zbog čega je optužena za poticanje rasne mržnje.

Dugo je podržavala francusku Nacionalnu frontu (danas Nacionalno okupljanje).

"O zastrašujućem porastu imigracije, u potpunosti dijelim stavove Jean-Marie Le Pena", izjavila je za Guardian. U pismu tadašnjem ministru unutarnjih poslova Nicolasu Sarkozyju 2006. godine navela je da muslimansko stanovništvo Francuske "uništava našu zemlju namećući svoje postupke".