Izložba u čast 80. rođendana Wima Wendersa

Za Wima Wendersa izgubiti se nije neuspjeh, nego oblik blaženstva. „Kad se izgubiš, uistinu se prepustiš i uistinu si ondje”, rekao je za DW.

Više od pet desetljeća njemački filmaš poziva publiku da se izgubi i u njegovim filmovima koji lutaju nepoznatim krajolicima i tihim emocionalnim prostranstvima.

Povodom Wendersovog 80. rođendana ovog kolovoza, u Bundeskunsthalle u Bonnu priređuje se velika retrospektivna izložba koja prikazuje njegovo golemo stvaralaštvo — film, fotografiju, bakropise i pisanu riječ — sve povezano trajnom temom što znači kretati se svijetom.

Lutalica rođen među ruševinama

Za Wendersa kretanje nikad nije bilo samo prelazak udaljenosti — nego otkrivanje. Rođen u Düsseldorfu 1945. na kraju Drugog svjetskog rata, odrastao je u gradu gotovo u potpunosti sravnjenom sa zemljom.

Na otvorenju izložbe, Wenders — koji sebe često naziva lutalicom — prisjetio se nadrealnog kontrasta između poslijeratne Njemačke i udaljenih mjesta koja je otkrivao kroz djedovu enciklopediju i očeve novine.

„To je za mene bilo golemo otkriće i to je bila pokretačka snaga moga života. Svijet je bio bolji. Uvijek sam želio znati sve o njemu... Da sam ostao kod kuće, ne bih danas bio ovdje”, rekao je za DW.

Ta dječja žudnja za novim usmjerilo je njegov kreativni put koji se protegnuo preko kontinenata i žanrova.

Ceste koje vode do spoznaje

Wenders je počeo snimati 1970-ih, postavši ključna figura pokreta Novog njemačkog filma, zajedno s Wernerom Herzogom i Rainerom Wernerom Fassbinderom.

Njegova trilogija cestovnih filmova— Alice u gradovima, Krivi pokret i Kraljevi ceste — istražuje jednu od njegovih središnjih tema: ljude u pokretu, emocionalno i fizički, u potrazi za vezom ili pripadanjem.

Međunarodnu mu je reputaciju stvorio film Pariz, Texas (1984.), potresna priča o gubitku i iskupljenju smještena na američkom jugozapadu. Film prati čovjeka koji izlazi iz pustinje bez sjećanja i kreće na put kako bi se ponovno povezao sa svojim malim sinom. Danas se smatra klasikom, a Wendersu je donio Zlatnu palmu u Cannesu i BAFTA-u za najboljeg redatelja.

Film Nebo nad Berlinom (1987.) donosi anđele — jedan od Wendersovih omiljenih motiva — koji lebde nad podijeljenim poslijeratnim Berlinom, promatrajući život ispod, sve dok se jedan ne zaljubi u ljudski svijet. Navodno je inspirirao američki film Grad anđela (1998.) s Meg Ryan i Nicholasom Cageom, iako su neki kritičari smatrali da je prerada umanjila vrijednost originala.

O samoći i zvuku

U novije vrijeme, film Savršeni dani (2023.), tiha karakterna studija smještena u Tokiju, prati čistača čije jednostavne rutine otkrivaju radost, osamljenost i svetost svakodnevice. Film je donio Koji Yakushu nagradu za najboljeg glumca u Cannesu, a izabran je i kao japanski kandidat za Oscara 2024.

Iste godine Wenders je snimio Anselma, 3D dokumentarni portret njemačkog slikara i kipara Anselma Kiefera — njegova suvremenika, rođena tri mjeseca ranije.

„Svaki film je putovanje”, rekao je Wenders, „ne samo fizičko, nego i potraga za razumijevanjem.”

A kakvo je putovanje bez glazbene podloge? Glazba je uvijek imala ključnu ulogu u Wendersovu radu. Poseban primjer je za Oscara nominirani dokumentarac Buena Vista Social Club (1999.), u kojem je pratio priču o ostarjelim kubanskim glazbenicima koji su iz zaborava dospjeli do svjetske slave. Istoimeni Grammyjem nagrađeni album ne samo da je prodan u više od osam milijuna primjeraka, nego je i ponovno probudio globalni interes za tradicionalnu kubansku glazbu.

Umijeće gledanja — kroz lutanje

Osim filmova, Wenders je i plodan fotograf, poznat po ogoljenim prizorima napuštenih prostora, zaboravljenih kutaka i dugih, tihih cesta. Njegove fotografije odražavaju njegov filmski rad, usredotočene na prazninu, mir i dostojanstvo prostora.

U međuvremenu, Wendersova istraživanja i dalje traju. Uz nekoliko putovanja u Kinu, napokon je s popisa želja prekrižio Indiju. „Putovao sam Indijom četiri tjedna. Još nisam bio u Patagoniji, jednom od svojih prvih snova... Nikad nisam bio na Antarktici ni na Sjevernom polu. Izbjegavao sam hladne krajeve. Znam sve tople dijelove planeta, ali ne i sve hladne”, našalio se za DW.

Wenders se gotovo s nostalgijom prisjetio pred-digitalnog doba, kad se namjerno moglo izgubiti u novim gradovima. „U svim velikim gradovima svijeta pokušao sam se izgubiti kad bih u njih došao prvi put. I kad bih se uspio izgubiti, mislim da sam tada doista shvatio grad — ali tek tada.”

S GPS-om u svakom telefonu i kartama na svakom koraku, pravo gubljenje čini se rijetkim — i time Wendersu još važnijim. „Kad se izgubiš, vidiš”, rekao je za DW. „Ako imaš kartu i znaš svoj put, ne vidiš toliko, koliko vidiš kad se izgubiš.”

Za izložbu Bonnu se ne mora biti Wendersov obožavatelj da bi se otišlo to vidjeti. Njegov rad govori svakome tko se ikada osjećao izvan mjesta ili čeznuo za nečim većim. Njegove priče podsjećaju da, ako se izgubimo, možemo otkriti nove načine gledanja — ne samo na svijet, nego i na sebe.

Foto: Clemens Bilan/dpa/picture alliance