Handkeova odvratna relativizacija genocida u Srebrenici

Kada neki autor dobije nagradu, a majke žrtava genocida prosvjeduju protiv toga, onda bi se on ipak morao zapitati nije li tu nešto pogrešno... Treba li prvi autorov impuls biti dovođenje u pitanje genocida? Ne bi li prije trebao potražiti razgovor? Ili se ispričati, makar samo iz pristojnosti?, pita se Alexander Schimmelbusch, autor teksta objavljenog u listu Frankfurter Allgemeine Zeitung.

Autor se prisjeća kako se Majke Srebrenice s Handkeom sukobljavaju još od 1996. godine, kada je on u članku u listu Süddeutsche Zeitung o Srbiji postavio pitanje što se „doista dogodilo“ u Srebrenici, a potom dodao: „Postojale su majke iz Buenos Airesa. One su se udružile i pitale vojne diktatore što se dogodilo s njihovom djecom. … Ali ova jeftina imitacija je odvratna. Postoje majke iz Buenos Airesa i to je dovoljno.“

Odmah u nastavku teksta autor podsjeća na svjedočenje Kade Hotić, krojačice iz Srebrenice, čiji su muž, sinovi i braća ubijeni u tom gradu. „Kada su došli Srbi, odvodili su mlade djevojke. Jednu devetogodišnjakinju su jednostavno silovali na ulici. Jedna beba je plakala, a jedan vojnik je vikao na majku tražeći od nje da dijete smiri. Zatim je zgrabio bebu, nožem joj odsjekao glavu i bacio glavu i tijelo u različitim smjerovima. Nekoliko metara dalje jedna žena je bila u porođajnim bolovima. Beba je jednostavno ispala iz nje, jer nije bilo nikoga da joj pomogne. Jedan vojnik je rekao: ‘Ej, ja ću ti pomoći’ i čizmom usmrtio novorođenče, koje nije imalo ni ime“, dio je njezina svjedočenja.

Handke je, navodi se dalje u tekstu, desetljećima u brojnim izjavama relativizirao genocid, ali ne prihvaća da majke kritiziraju njegovu relativizaciju, nego na to reagira daljnjim relativizacijama: Naravno, Srebrenica je sramota, „strašna osveta“ Srba nad „muslimanskim vojnicima“, čime implicitno sugerira da to ne može biti genocid, jer se genocid odnosi na civile, a povrh toga da su žrtve prve započele i time same postale počinitelji – jer zašto bi im se inače netko svetio?

Predpovijest predpovijesti predpovijesti

„Uvijek se mora gledati predpovijest i sve druge predpovijesti predpovijesti tijekom proteklih stoljeća, sve do Osmanlija i tako dalje – i već je ovakvom argumentacijom Handke postigao svoj cilj: nitko više ne zna tko je započeo, dakle nikome se ne može pripisati krivnja, a ponajmanje Srbima“, piše FAZ.

I to je dobro tako, jer: „Pitanje krivnje dijeli svijet, ono više ne ostavlja prostor za osvjetljavanje razloga, ono sve rastvara u podražaj i reakciju i ne poznaje ništa između, ono ne zna za pravednost u nepravdi i za nepravdu u pravednosti“, rekao je Handke 2010. godine u razgovoru za Süddeutsche Zeitung i dodao: „To je toliko teško, da se na to može odgovoriti samo fikcijom, a ne povijesno ili novinarski“, navodi se dalje.

Handkeova poruka je: Ne postoje činjenice, postoje samo osjećaji, ne postoji povijesna istina, nego samo fluidni spektar fikcionalnih alternativa. I sa svakim zaokruživanjem Handke se približava svojem cilju da ukloni sve ometajuće činjenice, na putu u „sonornu zemlju“, gdje opstaju samo njegove izmišljene priče, zaključuje autor teksta.

Životni projekt banalizacije jednog genocida

Alexander Schimmelbusch konstatira kako je Handke osmislio alternativnu interpretaciju genocida u Srebrenici, koji navodno nije bio genocid, nego „bratoubojstvo“, kako bi „nastavio svoj životni projekt banalizacije ovog genocida“.

Autor se potom vraća na Handkeovo obraćanje povodom dodjele Nobelove nagrade, kada je govorio o svojoj majci, čije mu je samoubojstvo dalo priču za njegov prvi bestseler, dok su se Majke Srebrenice vani na hladnoći umotavale u svoje kapute i držale transparente na kojima je pisalo: „Read my lips, Peter Handke: Genocide“ (Čitaj mi s usana, Peter Handke: genocid).

U svojoj kritici dodjele Nobelove nagrade Handkeu Majke Srebrenice nisu bile same, naprotiv: nikada prije jednom dobitniku te nagrade nije se suprotstavio tako snažan val odbijanja, počevši od Jennifer Egan iz američkog PEN-centra: od 1948. godine, izjavila je Egan, PEN je bio „posvećen borbi protiv iskrivljavanja činjenica“, i stoga odbija „da se autor koji uporno dovodi u pitanje opsežno dokumentirane ratne zločine slavi zbog svoje jezične inventivnosti“, piše FAZ.

Pisac Aleksandar Hemon napisao je da bi se, s obzirom na strahote koje je Handke poricao, vrijednost njegova književnog rada morala rastvoriti poput leša u kiselini. Peter Handke je autor „iz zaprege pjesnika i krvnika“, komentirao je filozof Slavoj Žižek: „Nepolitičko promišljanje o složenoj prirodi duše i jezika je materijal od kojeg se prave etnička čišćenja.“

Što se dogodilo?

Sve je, piše dalje u tekstu FAZ-a, počelo prije 30 godina, u siječnju 1996. godine, kada je Handke u Süddeutsche Zeitung objavio tekst pod naslovom

„Jedno zimsko putovanje do Dunava, Save, Morave i Drine ili Pravda za Srbiju“. Na prvi pogled riječ je o svojevrsnoj reportaži s putovanja po Srbiji, ali suštinski je to „rani dokument njegove faze propagandista“, koji je u obliku knjige trebala tiskati izdavačka kuća Suhrkamp.

Nekoliko mjeseci nakon „osvetničkog masakra“ u Srebrenici Handke je Swissairom odletio u Beograd kako bi na svojem putu kroz Srbiju prije svega razmišljao o predpovijesti rata u Bosni: „Tko je prvi započeo i tko je zapravo bio agresor?“ pita se on. „Je li onaj koji je isprovocirao rat bio isti kao onaj koji ga je započeo? I što je uopće značilo ‘započeti’? Je li i takvo provociranje značilo započinjanje?“

Handke u svojim spisima o bosanskim muslimanima nonšalantno primjećuje:

„Ako bi uopće ti srpsko-hrvatski govoreći muslimani srpskog podrijetla trebali biti jedan narod.“ Implikacija je jasna: ono što nije narod, po prirodi stvari ne može biti ni žrtva genocida.

FAZ potom konstatira da je, za razliku od Trumana Capotea, koji je izmislio žanr „non-fiction novele“ – faktografski točan izvještaj napisan poput romana – Peter Handke sa svojim srpskim opusom stvorio žanr „fictional nonfiction“, dakle izvještaj o činjenicama koji je mjestimice izmišljen.

„Njegova misija, čini se, jest da cvjetnim zazivanjima zaostalih krajeva i njihovih stanovnika izvrši rasterećenje srpske soldateske koja je harala u susjednoj Bosni. Njegove riječi evociraju miroljubive figure Srba, koje već tijekom svakodnevnih aktivnosti, poput, primjerice, točenja goriva u automobil, djeluju toliko začarano da njihova sposobnost da izvrše genocid poput onoga u Srebrenici izgleda kao nešto potpuno nevjerojatno“, još je jedan zaključak autora teksta.

Braća po duhu

Na 30. obljetnicu ubijanja u Srebrenici, obilježenu prošlog srpnja, u njemačkom Bundestagu su pojedini dužnosnici AfD-a iznosili relativizacije koje se jedva mogu razlikovati od Handkeovih, navodi se dalje u tekstu FAZ-a.

Tako je, primjerice, zastupnik Alexander Wolf, izdavač pjesmarice Der Schlachtruf, između ostalog s pjesmom Hitlerove mladeži Baldura von Schiracha, inzistirao na tome da su Srbi strijeljali samo muškarce, pa se stoga ne može govoriti o genocidu, te je ukazivao na to da je prije masakra u Srebrenici bilo i zločina bošnjačke paravojske.

I Nova desnica je, nastavlja se u tekstu, u potpunosti na Handkeovoj liniji: Srbi su proglašeni narodom počinitelja, baš kao i Nijemci „nakon izgubljenog Drugog svjetskog rata“, argumentira Götz Kubitschek u jednom eseju o Handkeu.

„Ako se danas čita Zimsko putovanje, točno trideset godina nakon prvog pojavljivanja, tada se čita predpovijest rata protiv činjenica. A to je nešto protiv čega se danas borimo... Uz to dolazi prostakluk, to naslađujuće nepoštovanje prema žrtvama, čak i prema majkama koje su izgubile svoju djecu u genocidu. Sve u svemu, Handke u svom srpskom modusu djeluje kao energetska ‘plava faza’ svih onih obrazovno udaljenih, seljački lukavih političara-glumaca koji danas na Zapadu žele vratiti naše satove stotinu godina unatrag“, zaključuje Alexander Schimmelbusch u opširnom tekstu za Frankfurter Allgemeine Zeitung.