Paradoks antizapadnog raspoloženja u Europi

No, isti ti investitori, svjesno ili ne, implicitno računaju na američku moć svaki dan. Ne samo u kontekstu dolara kao globalne rezervne valute ili dubine američkog tržišta kapitala, već prije svega u američke sigurnosne zaštite. Od Baltika do Balkana, Europa se i dalje oslanja na Washington kada su u pitanju stvarne prijetnje.

Čini se kao da neki ljudi žele izaći iz sustava koji im je desetljećima pružao stabilnost, ali istovremeno ne žele izgubiti njegove pogodnosti. Kritika bez alternative nije strategija. To je samo neka vrsta praznog luksuza koji si možeš priuštiti sve dok te netko drugi štiti.

Amerika ulaže u sebe. A što je s Europom?

Posljednjih godina Sjedinjene Države ulažu izvanredne napore u rješavanje globalnih izazova. U prvom planu su ciljane politike poput deregulacije, reindustrijalizacije, oživljavanja energetske industrije te agresivnih poreznih i infrastrukturnih poticaja koji privlače i domaća i strana ulaganja. Sve to s jasnim ciljem smanjenja ovisnosti o stranim lancima opskrbe. Lekcija koju je Zapad prepoznao u pandemiji Covida-19, kada je postalo jasno koliko je ranjiv zbog svoje ovisnosti, posebno o Kini.

SAD također ima vojnu moć bez ozbiljne konkurencije. Ne samo da u to sustavno i iznimno opsežno ulažu, njihova strateška prednost proizlazi i iz činjenice da im njihovi neposredni susjedi, Kanada i Meksiko, ne predstavljaju prijetnju, već priliku, stvarajući stratešku prednost koja je rijetka u svijetu.

Međutim, u Europi već godinama prevladava čudna mješavina samodostatnosti i birokratskog statusa quo. Zelene tranzicije, koje su u početku obećavale stratešku transformaciju, često su se degenerirale u ideološki projekt, umotan u visokoparnu retoriku i raspodjelu resursa na generacijskoj razini. Danas postoji osjećaj da se ista logika nastavlja pod novim pakiranjem, sa sloganima poput „ReArm EU“ i drugim sloganima koji prikrivaju nedostatak političke volje i dugoročnog smjera.

Europska ekonomska politika ostaje uglavnom reaktivna, bez jasne industrijske strategije. Međutim, što se tiče sigurnosti, Europa je i dalje, i sve više, ovisna o Sjedinjenim Državama. Ulaganje u SAD danas nije samo razumna financijska odluka. To je ujedno i izraz razumijevanja tko zapravo oblikuje budućnost globalnog poretka, uključujući i financijski.

Europske strukture, američki tempo

Ispod površine prividnog optimizma, u Europi se još uvijek kriju dublji i teže rješivi ekonomski izazovi. Gospodarsku dinamiku otežavaju rigidnosti tržišta rada, demografski pritisci, slabe inovacije, visoka zaduženost nekih članica EU i fragmentacija unutarnjeg tržišta. Istodobno, europski izvoznici suočavaju se s dvostrukom prijetnjom: rastućim protekcionizmom u SAD-u i sve jačim konkurentskim pritiskom iz Kine.

Iako bi se jaz između SAD-a i Europe mogao donekle smanjiti u nadolazećim godinama, američko gospodarstvo, potpomognuto tehnološkom dinamikom, energetskom neovisnošću i fleksibilnijim tržištem rada, vjerojatno će nastaviti prestizati Europu. Euro, unatoč svojoj ulozi, još uvijek ne predstavlja ozbiljan izazov dominaciji dolara u globalnom gospodarstvu.

Geografska ravnoteža ostaje ključni faktor dugoročnog ulaganja, jer različite regije donose različite rizike i prilike. SAD predstavlja iznimnu kombinaciju u tom pogledu, jer ima daleko najmanje sistemskih rizika od svih glavnih tržišta, a istovremeno nudi najviše prilika, posebno u područjima inovacija, tržišta kapitala i globalne konkurentnosti.

Nije nemoguće da će se za deset ili dvadeset godina mnogi investitori ponovno naći u pitanju: "Da sam tada kupio ovu dionicu, danas bih imao toliko." I ova dionica, kao što se već toliko puta prije dogodilo, najvjerojatnije će doći iz Sjedinjenih Država.