IJF: Pitanje je koliko su intervencije u cijene energije održive

Iako su takve mjere kratkoročno stabilizirale potrošačke cijene i zaštitile standard kućanstava, otvorena su pitanja njihove dugoročne fiskalne održivosti i usklađenosti sa zelenom tranzicijom.

U novome broju Osvrta Instituta za javne financije Leonarda Srdelić analizira razvoj i učinke Vladinih intervencija na tržištu energenata od 2022. do 2025. godine te ističe potrebu postupnog ukidanja univerzalnih subvencija, uz preusmjeravanje potpore najugroženijim građanima.

Analiza ukazuje na važnost izrade održive energetske politike koja uravnotežuje socijalnu zaštitu, tržišne mehanizme i klimatske ciljeve.

- Suočena s energetskim šokom nakon ruske invazije na Ukrajinu, Hrvatska je od početka 2022. poduzela opsežne mjere za obuzdavanje naglog rasta cijena energenata. Tijekom razdoblja 2022. – 2025. donesen je niz izvanrednih paketa za ublažavanje energetske krize ukupne vrijednosti oko 6,4 milijarde eura. Vlada je privremeno snizila stope PDV-a na energente (na električnu energiju na 13%, a na plin i grijanje na 5%), administrativno ograničila i zamrznula maloprodajne cijene struje i plina te uvela izravne subvencije energetskim tvrtkama kako bi pokrila razliku između kontroliranih cijena i viših tržišnih troškova – navodi se u Osvrtima Instituta.

Kako se Vlada u sedmom paketu mjera počela povlačiti iz sustava univerzalnih subvencija, postaje ključno pitanje kako osigurati pravednu i financijski održivu tranziciju prema tržišnim uvjetima. Dok je dosadašnji režim zamrzavanja cijena omogućio kratkoročno ublažavanje inflacije i socijalnih udara, njegova dugoročna primjena nosi značajne rizike:

ako je sedmim paketom najavljen kraj univerzalnih subvencija, Vlada je u ožujku ove godine ipak produljila ključne mjere - zadržala je sniženi PDV i kontrolirane cijene energenata za kućanstva, dodatno odgađajući povratak tržišnom određivanju cijena.

Kratkoročno su vladine intervencije ostvarile svoj cilj stabilizacije, kaže se u analizi: rast cijena električne energije i plina za krajnje potrošače uvelike je obuzdan, pa su računi kućanstava porasli znatno manje nego što bi to bio slučaj bez intervencija. Time je spriječen lančani rast troškova života i ublažen inflacijski pritisak. Očuvana je kupovna moć građana i održana likvidnost poduzeća. Osim ekonomskih koristi, zaštita standarda građana pridonijela je i socijalnoj stabilnosti.

Međutim, autorica osvrta pita koliko su takve mjere dugoročno održive ističući da snižena stopa PDV-a i subvencije mogu povećati proračunski deficit i javni dug ili zahtijevaju preraspodjelu sredstava na teret drugih javnih potreba. Osim toga, teret subvencioniranja djelomično je podnio HEP, koji je zbog zamrznutih cijena samo u 2022. ostvario oko 61 milijun eura manji prihod.

Osim fiskalnog pritiska, ovakve mjere iskrivljuju i tržišne signale, kaže se u analizi: kada država umjetno održava cijene energije niskima, potrošači i tvrtke imaju slabiji poticaj smanjiti potrošnju, ulagati u energetsku učinkovitost ili razvijati nove proizvodne kapacitete. Posljedica može biti energetski neučinkovito ponašanje i pretjerana potrošnja.

Isto tako, subvencioniranje fosilne energije nosi i posljedice suprotne ciljevima zelene tranzicije. Oslanjanje na jeftinu konvencionalnu (uglavnom fosilnu) energiju smanjuje pritisak za prelazak na čišće, obnovljive izvore i za ulaganja u energetsku učinkovitost. Time se stvara sukob između kratkoročnih mjera socijalne zaštite i dugoročnih klimatskih ciljeva.

Također, univerzalne subvencije često dovode do toga da najveću korist od jeftine energije imaju kućanstva koja najviše troše koja su i češće bolje stojeća.

Srdelić potkrjepljuje fiskalnu neodrživost i tržišnu štetnost produljenja subvencija energenata primjerima i podacima iz europske prakse, poput Poljske, gdje su dugotrajne subvencije održavale neodrživu industriju ugljena i Mađarske, gdje su niske cijene energije za kućanstva uzrokovale prekomjernu potrošnju i nejednaku korist među građanima. Sa sličnim posljedicama suočile su se i Francuska, s velikim gubicima nacionalne elektroprivrede EDF-a, te Njemačka koja je radi obuzdavanja rasta cijena energenata, mobilizirala oko 200 milijardi eura kroz izvanredni fond.

IJF smatra kako europski primjeri jasno pokazuju kako produljeno subvencioniranje energenata može ozbiljno opteretiti državni proračun, povećavati deficit i dug, a istodobno narušava tržišne signale.

Hrvatska, smatra institut, treba iskoristiti razdoblje stabilizacije za planiranje sljedećih koraka, a Vlada bi trebala što prije definirati kriterije i rokove za ukidanje univerzalnih subvencija i držati se toga.