Desetine LNG tankera čekaju u Španjolskoj, evo zašto

Španjolski skladišni kapaciteti za plin su toliko puni da se pred LNG terminalima te zemlje redaju tankeri koji moraju čekati biti ispražnjeni. Kako javlja španjolska postaja TVE, samo pred atlantskom lukom Cadiz je 15 tankera, ukupno je najmanje 35 brodova natovarenih ukapljenim plinom koji čekaju.

Španjolska već dugo ima ambicija biti glavno čvorište za prihvat ukapljenog plina Europe: njenih šest terminala čine dobru trećinu kapaciteta čitavog kontinenta, a sedma luka u Gijónu bi ubrzo trebala početi s radom. Isto tako, tamo je čitavih 45% skladišnih kapaciteta Europe za ukapljeni plin, ali skladišta su upravo beznadno – puna.

S jedne strane su se španjolski energetski koncerni – i njihovi partneri drugdje u Europi, žestoko preračunali dok su ovog proljeća i ljeta naručivali ukapljeni plin. S jedne strane je računica bila točna: rat u Ukrajini nije stao, Rusija je i dalje nepoželjni izvor plina za Europljane, tako da je do konca rujna u španjolske LNG terminale stiglo više od 250 tovara LNG tankera – što je otprilike količina koliko je u Španjolsku stiglo čitave prošle godine.

Ali računica se pokazala bolno pogrešna jer je i potražnja plina u Španjolskoj značajno pala: ovog rujna je potrošeno 7% manje plina nego istog mjeseca prošle godine. „Potražnja pada jer je vrijeme (u Španjolskoj) još razmjerno blago, spremišta su puna, a gospodarska aktivnost se smanjuje“, sažima Pablo Gil iz međunarodne brokerske tvrtke XTB.

Naravno da u energetskim koncernima kao što je Enagás nerado slušaju kritiku da su se preračunali u narudžbi: to ne samo da može svjedočiti o nestručnosti, nego je i kapital blokiran u zalihi plina za kojeg trenutno nema kupca – a to se nimalo ne dopada dioničarima i burzi. Zato Enagás „na kapaljku“ priznaje kako je „u listopadu došlo do neravnoteže između programirane isporuke i potražnje“ i brzo dodaju kako ta „situacija u Španjolskoj nije izuzetak u Europi, nego se događa i u drugim zemljama.“

„Neravnoteža“ je u Španjolskoj velika jer su i ambicije te zemlje na tržištu ukapljenog plina isto tako velike, ali problem jest što se rješenje ne nadzire niti u studenom. A brod koji čeka istovar – košta i dodatni trošak bi bilo najbolje prebaciti na kupca, odnosno potrošače kad se ipak i konačno odluče uključiti svoje grijanje.

Zapravo na to računaju i prodavači ukapljenog plina: čak i među tih tridesetak tankera pred Španjolskom nema ih malo koji su natovarili plin u SAD, Alžiru ili Nigeriji i krenuli na put prema Europi, a da još nisu niti prodali svoj teret.

James Waddel iz Energy Aspects nam objašnjava kako je zbog manje potrošnje i cijena plina trenutno manja nego što bi se moglo očekivati tako da i proizvođači plina čekaju bolju cijenu.

„Kad počne sezona grijanja u studenom, prosincu i siječnju ćemo i trebati više plina“, a u to doba onda on očekuje i „mnogo višu cijenu plina u Europi“ nego što trenutno jest.

No Španjolska u distribuciji plina po Europi ima još jedan problem: njeni kapaciteti transporta preko Pirineja. Nema tome dugo da su španjolski i njemački predsjednici vlada opet pokušali uvjeriti Francusku nastaviti s gradnjom novog plinovoda MidCat, ali Francuska i dalje u tome ne vidi svog interesa. Jer i ona ima kapaciteta za prihvat ukapljenog plina – zašto bi onda uopće trebala Španjolce ili Portugalce?

MidCat su Španjolci već odavno počeli graditi, ali teško da će preostalih 226 kilometara preko Pirineja ikad biti sagrađeni. Sad se govori o podmorskom plinovodu između Barcelone i Marseillesa, ali i to će potrajati prije nego što se uopće počne graditi.

I uoči nedavnog sastanka na vrhu EU je portugalski premijer Antonio Costa bio uvjeren kako će „biti novog prekograničnog plinovoda, ali projekt se više neće zvati MidCat, nego će imati novo ime.“

I doista, u Bruxellesu su predsjednici država ili vlada Francuske, Španjolske i Portugala dogovorili gradnju plinovoda BarMar – on bi trebao povezivati Barcelonu i Marseilles, ali neće ići preko Pirinejskog gorja nego po morskom dnu Mediterana. Taj plinovod bi zapravo već otpočetka trebao biti projektiran kako bi prevozio vodik, a ne ukapljeni zemni plin i tek „privremeno“ bi se trebao koristiti za transport konvencionalnog goriva.

Doduše u potpisanoj namjeri ima malih poteškoća: nigdje ne piše tko će to platiti, niti kad bi se trebalo barem početi s gradnjom – o završetku da niti ne govorimo. LNG tankeri pred obalom Španjolske sigurno ne mogu čekati toliko dugo, ali isto tako još uvijek čekaju kupca. Naravno, ako im i ponudi dobru cijenu, makar brod gubi novac ako je tek na sidru. Tu svi računaju: platit ćemo mi kad uključimo grijanje...