Wall Street Journal: Europa klizi u siromaštvo

Naši djedovi su imali više od naših pradjedova, a naši roditelji su imali više od svojih roditelja. Stanovnici starog kontinenta iz godine u godinu postajali su sve bogatiji, no čini se da je toj sretnoj priči došao kraj. Posljednjih godina Europljani su sve siromašniji.

Kupovna moć u gotovo svim europskim zemljama opada iz mjeseca u mjesec, piše američki list "Wall Street Journal".

Prosječna država Europske unije siromašnija je po glavi stanovnika od svih američkih država osim Idaha i Mississippija, navodi se u izvješću Europskog centra za međunarodnu političku ekonomiju, nezavisnog think tanka sa sjedištem u Bruxellesu.

Ako se ovi trendovi nastave, do 2035. ekonomski jaz i razlika u društvenom bogatstvu po glavi stanovnika između SAD-a i EU-a bit će jednako veliki kao danas između Japana i Ekvadora, prema ovom izvješću.

Život na kontinentu kojem stranci dugo zavide na art de vivre ubrzano gubi svoj sjaj dok Europljani svakodnevno gledaju kako im se kupovna moć topi.

Francuzi jedu manje delicija i piju manje crnog vina, Španjolci štede na maslinovom ulju, Finci pale saune za vjetrovitih dana kada je struja jeftinija.

U Njemačkoj je potrošnja mesa i mlijeka pala na najnižu razinu u posljednja tri desetljeća, a tržište organske hrane, koje je donedavno bilo u meteorskom usponu, sada je u jednakom meteorskom padu.

U Italiji se sazivaju krizni sastanci zbog cijena tjestenine koje su porasle dvostruko više od inflacije. Sličnih primjera ima na stotine u različitim zemljama, a zbog pada potrošnje Europa je početkom godine pala u recesiju.

Sadašnje stanje u kojem se Europa nalazi nije se dogodilo preko noći. Njezino stanovništvo sve je starije, a osim toga Europljani preferiraju sve više slobodnog vremena i kraći radni tjedan, što godinama usporava gospodarski rast i smanjuje produktivnost.

Zatim je došla pandemija koronavirusa, a potom i rat u Ukrajini, što je u konačnici rezultiralo prekidom globalnih opskrbnih lanaca i naglim rastom cijena energije i hrane.

Kako bi očuvale socijalni mir i radna mjesta, europske su se vlade odlučile na subvencije poslodavcima, što je dodatno pogoršalo problem. Cijene u trgovinama su porasle, a potrošači postali još siromašniji.

Za razliku od Europljana, Amerikanci su višestruko profitirali od jeftine energije i paketa pomoći koje je njihova vlada uglavnom usmjerila građanima, a ne poslodavcima kako bi ih potaknula na potrošnju.

Europa ima snažnu izvoznu industriju na koju su se Europljani u prošlosti mogli osloniti. Kina, koja je postala ključno europsko tržište, također je u gospodarskim problemima, koji se prelijevaju i na Europu.

Visoki troškovi energije i golema inflacija kakva nije viđena od 1970-ih godina smanjuju konkurentnost europskih proizvođača na međunarodnim tržištima i narušavaju nekada skladne radne odnose na kontinentu. S usporavanjem globalne trgovine ovisnost Europe o izvozu, koji čini polovicu BDP-a, postaje njena slabost, dok u SAD-u izvoz čini samo 10 posto BDP-a.

Prema podacima Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj, potrošnja u 20 zemalja članica eurozone smanjena je za oko jedan posto od kraja 2019. godine. S druge strane, u SAD-u je u istom razdoblju porastao za gotovo 9 posto. Europska unija sada čini oko 18 posto ukupne svjetske potrošnje, a SAD oko 28 posto. Prije petnaestak godina EU i SAD činile su oko četvrtinu ukupne svjetske potrošnje.

Prilagođeno inflaciji i kupovnoj moći, plaće su pale za otprilike tri posto od 2019. u Njemačkoj, 3,5 posto u Italiji i Španjolskoj te 6 posto u Grčkoj. S druge strane, realne su plaće u SAD-u u istom razdoblju porasle za oko 6 posto.

Prema podacima MMF-a, gospodarstvo eurozone u posljednjih je 15 godina poraslo oko 6 posto, a SAD-a čak 82 posto.

S obzirom na sve veće troškove zaduživanja i potrebu europskih vlada za povećanjem vojne potrošnje, ekonomisti očekuju povećanje poreza, što predstavlja dodatni pritisak na potrošače.

A porezi u Europi već su visoki u usporedbi s drugim bogatim zemljama i iznose oko 40-45 posto BDP-a, u usporedbi s 27 posto u SAD-u. Američki radnici primaju gotovo tri četvrtine svojih plaća, dok francuski i njemački radnici zadržavaju samo polovicu onoga što zarade.