Deglobalizacija je već tu, imat će zastrašujuće posljedice

Prema teoriji deglobalizacije Petera Zeihana, bivšeg analitičara američke sigurnosno-konzultantske tvrtke Stratfor, u budućnosti ćemo imati regionalne trgovinske zone koje će osiguravati regionalne sile, dok će prekooceanski opskrbni lanci postati daleko nepouzdaniji, nesigurniji i skuplji nego danas, prije svega zato što ih SAD neće više osiguravati.

Zlatno doba globalizacije i prosperiteta trajalo je otprilike od 1980. do 2015., ali to doba je zauvijek gotovo, a globalizacija je u svojoj finalnoj fazi.

Zeihan je ovu teoriju razložio u svojoj knjizi zlokobnog naslova: “Kraj svijeta je samo početak: Mapiranje kolapsa globalizacije”.

Izgleda da se trenutni trend deglobalizacije sve više pomiče prema fragmentiranim gospodarstvima, u kojima su tokovi kapitala koncentrirani unutar dva ili više konkurentskih „blokova.“ Iako ovaj scenarij ne pretpostavlja pad u ukupnoj trgovini ili tokovima, postoji više dokaza koji se počinju javljati od 2008., otkada su količine robnog izvoza u svijetu, mjerene BDP-om, počele postepeno opadati.

Ako geopolitičke napetosti, u trenutnome okruženju velesila koje se natječu za prevlast, potraju (što se danas čini najvjerojatnijim scenarijem), globalna fragmentacija će vjerojatno potrajati ili čak i pojačati ukoliko dođe do dodatne eskalacije tenzija.

Mogući rezultati ovakvoga scenarija su povećanje kamatnih stopa, posebno u zemljama koje su neto uvoznici kapitala; malo viša ili nestabilnija inflacija; sporiji rast, osobito u zemljama u razvoju; i slabija profitabilnost poduzeća, piše Intercapital.

Naprotiv, ponovno „oživljavanje“ domaće industrijske politike trebao bi biti ključni prioritet za vlade u pogledu specifičnih strateških industrija kako bi pravodobno zaštitile svoje interese. Dominantna, razvijena gospodarstva trebala bi biti najuspješnija u ovom scenariju zahvaljujući svojim fiskalnim kapacitetima i administrativnim mogućnostima. Sekundarni korisnici ovog industrijskog oživljavanja doista bi bile regije usklađene sa zapadnim standardima koje su geografski blizu kako bi se osigurala sredstva za proizvodnju. Dobar primjer regije koja doživljava procvat u trendu „near-shoringa“ su države centralne (CEE) i jugoistočne (SEE) Europe. Ova skupina zemalja ima odličan geografski položaj, usklađena je s politikama zapada i ima jeftiniju, ali kvalificiranu radnu snagu kako bi zadovoljila potražnju. 

Iako smo još daleko od potpuno podijeljenog svijeta, globalni savezi se jasno mijenjaju, a povratak rivalstva između demokratskih država s jedne strane te Kine i Rusije s druge strane rezultirao je fragmentacijom svjetskog gospodarstva na nove mreže i saveze izvan formalnih institucija.

Ta deglobalizacija te polarizacija država može utjecati na tržište sirovina i ograničiti slobodnu trgovinu prirodnim resursima. Kako gospodarska integracija usporava geopolitičke napetosti rastu i dolazi do oživljavanja industrijske politike zemalja G7 s ograničenjima prekograničnog kretanja kapitala, tehnologije i radnika te trgovine strateškim dobrima kao što su neophodni minerali i poluvodiči. Ponovno oživljavanje industrijske politike zemalja G7 je tip industrijske politike koju Kina već dugo primjenjuje. Porast udjela trgovinskih politika koje čine industrijsku politiku porastao je s 18% u 2009. na 46% u 2019., a najdramatičniji porasti dogodili su se od 2019. Trgovinska ograničenja su u porastu kako bi se osigurala domaća opskrba, dok vlade uvode ograničenja uvoza u ime zaštite nacionalne sigurnosti. Valja napomenuti kako je ranjivost globalizacije jasno viđena tijekom pandemije.

Ovisnost o uvozu nužnih dobara i roba stvorio je ekstremnu nesigurnost te nagnao razvijene države da ozbiljno razmisle o primicanju proizvodnih kapaciteta bliže izvoru potrošnje. Slijedom navedenog u narednom razdoblju trebalo bi doći do snažnih investicija u proizvodne kapacitete i energetsku sigurnost. Takav tip investicija zahtjeva velike količine industrijskih metala i energije što bi moglo dovesti do neravnoteže ponude i potražnje za spomenutim robama u korist potražnje. 

Globalna polarizacija također stvara razna ograničenja u tehnologiji. Inovacije i natjecanje SAD-a i Kine ubrzavaju, uglavnom putem umjetne inteligencije, a sektor se sve više koristi kao instrument „naoružanja“ u rastućem strateškom natjecanju među državama. Tehnološki sektor pojavio se kao glavni cilj obnovljenih industrijskih politika jer su vlade dale prioritet pitanjima nacionalne sigurnosti, što je potaknulo porast privatnih ulaganja u istraživanje i razvoj novih tehnologija, ubrzavajući napredak u umjetnoj inteligenciji, kvantnom računarstvu, biotehnologiji i brojnim drugim tehnologijama. Za zemlje koje si mogu priuštiti velika ulaganja u tehnologiju (razvijena gospodarstva),imat će veće šanse u rješavanju budućih kriza, budućih prijetnji zdravlju građana, nesigurnosti opskrbe hrane ili čak ublažavanju klimatskih promjena. Međutim, za države koje si ne mogu priuštiti takva ulaganja (gospodarstva u razvoju), povećana nejednakost i socioekonomske razlike vjerojatno će rasti.