Ćubela: Europa ima previše fragmentacije, to moramo mijenjati

“Dubrovnik je negdje početkom 15. stoljeća među prvima u svijetu ukinuo ropstvo. Dakle, i mi imamo pozitivnu povijest. Ali, Europa često ne izvlači korist iz vlastitoga progresivnog razvoja. Jednostavno, nije u stanju sinkronizirati se i ujediniti oko određenih vrijednosti, nego je prečesto razjedinjena. Nažalost, tek stanja šoka, kao što su rat, Drugi svjetski rat, velika gospodarska kriza 2007. i 2008. ili noviji događaji, utječu na to da se Europljani konzultiraju i ujedinjuju oko vrijednosti”, piše Poslovni dnevnik.

Gdje smo onda danas između Amerike i Kine? Jesmo li i dalje za stolom? Kada se razgovara o reguliranju i razvoju umjetne inteligencije, nitko nigdje ne spominje Europu. Iako Europa želi regulirati to područje, glavni igrači u utrci su Amerika i Kina…

Moram biti otvoren, čini mi se da Europa u mnogim tehnološkim područjima igra ulogu promatrača. Vrijeme je da se trgne iz tih, naravno, uvijek pozitivnih tehnoloških kampanja kojima se pokušava napraviti iskorak. Ali treba gledati globalno. Imamo dva bloka. Ako uzmemo posljednjih nekoliko stotina godina, zapadna je civilizacija – prvo Nizozemska, zatim Ujedinjeno Kraljevstvo, pa SAD – dominirala svijetom. Kina se u posljednjih tridesetak godina vratila na velika vrata. Mi smo negdje između ta dva velika vojna i gospodarska bloka i moramo pronaći svoj put. Mislim da taj put nije rascjepkanost, razjedinjenost i svakako ne previše birokracije. Birokracija, odnosno administracija, dobra je kada štiti određene forme, pravila i zakone, kada osigurava da se oni poštuju. Međutim, Europa ima previše fragmentacije. Evo, ako pričamo o kapitalnoj adekvatnosti banaka… Hrvatskim se bankama može priznati da su visoko kapitalizirane, među najkapitaliziranijima u Europi. Ako želimo dodatno nešto napraviti, ne bismo to trebali dodatno komplicirati.

Ako bismo morali definirati što Europi nedostaje da promijeni svoju poziciju, a onda posljedično i Hrvatskoj, što bi to bilo? Je li to novac, mentalitet, okrupnjivanje interesa, brzina odlučivanja ili nešto drugo?

Rekao bih – sve zajedno. Danas nije lako poslovati u Europi, iako teoretski imate tržište od 450 milijuna ljudi, veće od američkog. Nije veće od kineskog, ali je konkurentno. Ipak, postoje velike prepreke zbog fragmentacije. Prvo bi bilo potrebno konsolidirati snage i vidjeti gdje smo. Hrvatska ima jednu veliku prednost: mala smo zemlja, ali rastemo i brže se razvijamo. Možemo biti efikasni. Pred nama su danas velike promjene u svijetu, svi smo ih svjesni i ne trebamo ih nabrajati. Male kompanije, mala gospodarstva i manje banke mogu reagirati mnogo brže od velikih globalnih kompanija. Ali treba im dopustiti da reagiraju, dati im slobodu i ne sputavati ih. Često se ponavlja ona poznata izreka: SAD inovira, Kina replicira, a Europa regulira. U takvoj konkurenciji, uz europske okvire i fragmentaciju, teško je biti konkurentan.

UniCredit je prisutan na mnogo različitih tržišta i kroz UniCredit možete pratiti što se događa na europskim tržištima, ali i kako se hrvatski poduzetnici pozicioniraju, lokalno i međunarodno. Što hrvatski poduzetnici rade tako dobro da to može biti zalog nade da će naše tržište ostati konkurentno i da će se nastaviti razvijati?

Prvo, evidentno je da su hrvatske kompanije ojačale. Bilance kompanija su čišće, one su snažnije i potentnije te imaju prostora za iskorak. Isto tako, evidentno je da mnoge hrvatske kompanije imaju dobar menadžment i dobro vlasništvo. Potrebna im je podrška u toj transformaciji kako bi nastavile napredovati. To je platforma za iskorake. Naravno, za takvo što treba postojati određena inicijativa. Često i kompanije koje su došle do određene razine zasićenja trebaju napraviti novi iskorak. Taj se iskorak često događa, primjerice, kroz IPO-e, kada kompanije dolaze do svježeg kapitala, novog vlasništva i novih pogleda na razvoj poslovanja. Hrvatskim kompanijama država, odnosno administracija, Vlada i svi ostali, trebaju osigurati platformu za europsko natjecanje. Ima nekoliko izuzetaka koji se mogu natjecati i na svjetskoj razini, a svakako mislim da mi imamo znanje i ambiciju. To je velika razlika: mlada Europa ima ambiciju, želju za boljim životom, uspjehom i napretkom. To je bilo evidentno, primjerice, u hrvatskom sportu. Mislim da gospodarstvo, a posebno bankarstvo, to dokazuje iz mjeseca u mjesec, iz kvartala u kvartal. Kada gledamo parametre, siguran sam da će kolege iz Hrvatske udruge banaka potvrditi da su naši pokazatelji u bankarskom sektoru među najboljima u Europi. Za to postoji razlog.

Što naši konkurenti, kojima ipak ide bolje nego nama, rade bolje? Koje su poteze već povukli, a koje ćemo i mi neminovno morati povući kako bismo ostali u korak s njima?

Nisam poduzetnik i nikada nisam bio, ali zasigurno postoji određena legitimacija. Hrvatska je napravila snažan iskorak, ali da bismo napravili još veći, a on nam je potreban za transformaciju i približavanje razvijenijim zemljama i njihovim životnim standardima, potrebna je velika privatna inicijativa i velike privatne investicije. Treba privlačiti te investicije, bilo da je riječ o inozemnom ili domaćem kapitalu. Investitore treba rasteretiti administracije i nepredvidivosti pravosudnog sustava. Kapital voli sigurnost i predvidivost. Kada uložim novac, želim znati što ću dobiti za deset godina. To nije problem. Ali, ako strahujem da će se nešto promijeniti sljedeće godine, ili za dvije, onda je to problem. Novi ciklus podrazumijeva povezanost od državne do lokalne razine. Kada treba provesti neku investiciju, ona mora ići bez nepotrebnih prepreka. Ne mogu reći da je riječ o modelu one-stop-shopa, ali otprilike bi to trebalo funkcionirati na taj način. Treba osigurati okruženje za ulaganja i tada će se nekom nevidljivom rukom pokrenuti domaća inicijativa, a možda i inozemna.

Može li danas dobar poslovni plan pasti na geopolitičkom riziku? Primjerice, kada banka razmatra nečiji poslovni plan i vidi da u njemu možda nisu dovoljno uzete u obzir te dimenzije…

Apsolutno. To je naš zadatak. Kao što sam rekao, mi nismo poduzetnici, mi smo bankari. Bankarski sektor jedan je od najreguliranijih. Imamo određena pravila i ona često, ako nas klijenti dobro slušaju, pomažu klijentima da prilikom analize svojeg poslovanja ne podlegnu vlastitom entuzijazmu i poslovnim modelima koji često mogu biti povezani s geopolitičkim rizicima. Ako je vaše izvozno tržište neko tržište koje će vas iznenadnom odlukom opteretiti više nego što je bilo predviđeno poslovnim planom, na to se mora računati i napraviti određeni stres-test. Ili, primjerice, ako uvozite inpute, poput aluminija, a Rusija je pod sankcijama pa se aluminij uvozi s Bliskog istoka, gdje znamo da su tvornice blokirane ili uništene, tada je jasno da opskrbni lanac više nije jednostavan. Možda morate nabavljati s Dalekog istoka, što znači dulji i skuplji transport. Sve to treba uzeti u obzir kada se rade stres-testovi, analize i procjene kreditne sposobnosti.

Što bi danas bilo nešto što bi upalo u crvenu kategoriju i zbog čega biste bili oprezni, a prije pet, sedam ili deset godina nitko ne bi pomislio da je to problem?

Kibernetička sigurnost je nešto zbog čega sam osobno oprezan. Na tome jako puno radimo i imamo velika ulaganja. S druge strane, imam obvezu i odgovornost prema našim klijentima, prema 1,08 milijuna aktivnih računa u Zagrebačkoj banci, čiji vlasnici svakodnevno imaju povjerenja u to da naš sustav funkcionira, da je otporan i siguran te da su njihova sredstva sigurna.

Okrenimo se sada domaćoj ekonomiji i gospodarstvu… Znamo u kojoj je mjeri NPOO odgovoran za gospodarski rast, ali znamo i da ima rok trajanja. Što će se dogoditi kada ga više ne bude? Što će preuzeti ulogu pogona privatnog rasta i imamo li dovoljno privatnih investicija koje mogu preuzeti tu ulogu?

Prvo, mislim da će tih fondova biti i u sljedećem razdoblju. Oni neće jednostavno nestati. Drugo, ako hrvatski BDP ide prema 100 milijardi eura, takav rast zahtijeva dodatne investicije. To mogu biti javne investicije, pri čemu je fiskalna disciplina vrlo važna, ali ono što nam nedostaje svakako su privatne investicije. Da bi se te privatne investicije realizirale, ne smiju biti špekulativnog karaktera. Takve investicije ne podržavamo. One moraju imati tržište. Ako postoji tržište za određeni proizvod, bilo u Hrvatskoj ili Europi, a možda i u Americi, potrebno je osigurati administraciju i infrastrukturu za takve investicije. Uz to, tu su izazovi povezani s radnom snagom. Hrvatske kompanije moraju imati raspoloživu radnu snagu. To znači da moramo imati ljude za određena zanimanja, takozvane blue-collar workers, ali sve više ćemo se suočavati i s izazovima kada je riječ o kvaliteti obrazovanja. Moramo imati ljude koji su spremni za nove izazove. Šaljemo mlade na inozemna sveučilišta, a mnogi kolege i kolegice znaju da njihova djeca razmišljaju o tome žele li se vratiti i raditi u Hrvatskoj.

Kako vidite ulogu Zagrebačke banke? Znamo da je Zaba dodatno učvrstila poziciju vodeće banke u Hrvatskoj. Što bi banke s takvom tržišnom pozicijom trebale biti spremne financirati ili pokrenuti i kako bi hrvatsko gospodarstvo moglo napraviti sljedeći razvojni korak, za koji ste i sami rekli da je izazovan?

Mi otprilike tako radimo. Možda to nije neka velika filozofija. Naša je središnja pozicija otvorena. Imamo tri tisuće ljudi u Hrvatskoj i imamo princip otvorenih vrata. Želimo biti uključeni u svaku transakciju. Imamo filozofiju da za određenu transakciju želimo znati unaprijed, prije nego što ćemo o njoj čitati sutra u Poslovnom dnevniku. Tada odlučujemo želimo li biti dio te transakcije, je li ona za nas prihvatljiva s aspekta rizika i možemo li je podržati. A da bi bio na svakoj lopti, moraš imati pokriće na cijelom tržištu, od Dubrovnika do Iloka. Na različite načine moraš doći do informacija o svim važnim investicijama. To je svakodnevni napor u poslu i zato je potrebno biti proaktivan, a ne reaktivan. Reaktivan si kada sjediš u redu i čekaš da ti klijent dođe. Možda će doći, a možda i neće. Moraš izaći prema njemu. To je možda mala promjena paradigme u odnosu na neko socijalističko bankarstvo. Treba se otvoriti tržištu. U tom trenutku Zaba klijentima može ponuditi nešto više, vjerujem, zbog svojeg opsega i ekspertize koju rijetko tko može ponuditi. Tu je i UniCreditova prisutnost na većini europskih tržišta. Kombinacijom znanja i ekspertize Zagrebačke banke te UniCreditove međunarodne prisutnosti klijentima možemo pružiti nešto što drugi ne mogu. Na kraju, sve se svodi na poduzetničku inicijativu i povjerenje.

Promjene nisu samo mentalitetske, nego su sve više i tehnološke. Kada banka kaže da umjetna inteligencija donosi određenu korist, klijent možda još ne zna što je time dobio. Što će klijent dobiti zahvaljujući AI-ju? Hoće li nešto moći napraviti brže, povoljnije i jednostavnije? Možda nešto što već danas može, a da toga nije svjestan?

Zanimljiv je aspekt umjetne inteligencije. Od početnog hypea, pa i određene histerije u smislu rizika koje nam AI donosi, pokušali smo se usmjeriti na konkretna rješenja koja možemo primijeniti u svakodnevnom radu i u budućnosti. Već nekoliko godina koristimo AI rješenja u smislu unapređenja korisničkog iskustva. Primjerice, sada već imamo drugu generaciju voicebota, zove se Mia. To je digitalni asistent kontakt-centra Zagrebačke banke. Taj se asistent javlja na pozive i trenutačno razgovara s korisnicima u 35 posto slučajeva. Mi vjerojatno imamo oko 4000 poziva dnevno, tako da je riječ o velikom broju poziva. Naravno, prva generacija nije bila toliko savršena, ali sada je već bolja. Primjerice, ocjena korisnika koji zovu, na ljestvici od jedan do pet, iznosi 4,5 za taj voicebot. To je konkretna primjena umjetne inteligencije u našem poslovanju. Imamo i određenu podršku našim zaposlenicima. Razmišljamo, primjerice, o tome što će se dogoditi kada klijenti počnu dolaziti u banku s mnogo više znanja i informacija. Na ovoj konferenciji možda su prisutni visokoobrazovani ljudi koji se dobro snalaze u tehnologiji, ali imamo i mnogo klijenata koji ne znaju doći u banku s konkretnim pitanjem. Zamislite da za pola godine, godinu ili dvije, dođu na razgovor u banku pripremljeni s ChatGPT-jevim upitnikom o svojim pravima, o tome što traže od banke i kakva su njihova očekivanja. Koliko bankari moraju biti spremni na takve razgovore? S druge strane, možda imate nekoga tko je tek jučer počeo raditi. Mi već radimo na projekciji toga kako pripremiti bankara, uz pomoć umjetne inteligencije, da može odgovoriti na takva pitanja i da se ne pogubi. Jer osoba s druge strane imat će golemu količinu znanja i informacija koje treba znati iskoristiti. To je okvir u kojem se krećemo. Pritom uvijek razmišljamo o klijentu. Stava sam da ako razmišljate o klijentu i njegovu standardu, ne možete pogriješiti. Klijent ne bi trebao čekati u redu, ne bi trebao parkirati automobil i prolaziti kroz gradsku gužvu da bi došao u banku. Sve bi trebao moći obaviti od kuće. Uz pomoć umjetne inteligencije moći će postaviti pitanje, primjerice, o tome koja je transakcija obavljena prije tri godine, a sustav će mu automatski vratiti informaciju. Sve to podiže kvalitetu života i otvara prostor da se Hrvoje i ja posvetimo nekim drugim stvarima.

Što je teže promijeniti: tehnologiju ili čovjeka? Odnosno, tehnologiju ili način na koji banka razmišlja o čovjeku?

Trenutak promjene uvijek je težak. Nedavno smo imali razgovor o smislu promjene. Svaka promjena zahtijeva određeni napor. Mislim da čovjek mijenja tehnologiju. Svaki pojedinac može biti bolji i snažniji u korištenju tehnologije, primjerice umjetne inteligencije. Oni koji je ne budu koristili zaostajat će. To zahtijeva napor, prvenstveno promjenu načina razmišljanja i ulaganje napora u nove generacije kako bi krenule u tom smjeru. U protivnom će jedna generacija biti potpuno izgubljena. Kao kad bismo danas imali nekoga tko ne koristi Internet…