Znatno drugačije bilo je 1970-ih, pa čak i 1980-ih, kada je inflacija u zapadnom svijetu bila uglavnom dvoznamenkasta, što je bio najveći problem s kojim se suočavaju gospodarstva.
Sjećamo se toga i mi koji smo živjeli u Jugoslaviji gdje smo to doživjeli u ekstremnim razmjerima kad je tiskara u Topčideru jedva stizala zadovoljiti potrebe za novčanicama od šest nula. Izgleda da bi se već zaboravljeni pojam "Topčider" kao metafora za bjesomučno tiskanje novca ove godine mogao na neki način vratiti u mainstream.
Međutim, zbog globalizacije, preseljenja proizvodnje u zemlje s jeftinom radnom snagom, tehnološkim napretkom i rastućom produktivnošću, inflacija je u padu i trend nije preokrenut financijskom krizom iz 2008. godine ili svim središnjim ili negativnim eksperimentima s kamatnim stopama. Čini se da više nema nikakve veze između porasta novčane mase i inflacije, nešto što nije promijenio ni Fed, koji je prošle godine generirao petinu svih dolara u optjecaju.
No, kad epidemija završi, potrošnja širom svijeta naglo će porasti. Svi će biti oduševljeni što će moći ponovno putovati, uživati u koncertima, večerati u uglednim restoranima i kupovati bez ograničenja. Snažan rast potražnje, barem u početku, naletjet će na ograničenu ponudu (tvrtke će se teško prilagoditi tako brzo), što će dovesti do uskih grla i vrlo vjerojatnog povećanja cijena. U tom će slučaju središnje banke biti u nezavidnom položaju, jer će morati poduzeti mjere i provoditi manje labavu monetarnu politiku.
Više kamatne stope mogle bi imati neželjene posljedice. Mnoge tvrtke koje su trenutno "iznad vode" samo zbog izuzetno niskih kamatnih stopa mogle bi bankrotirati, a državnim dugom (koji već doseže 125 posto BDP-a u razvijenom svijetu) bilo bi nemoguće upravljati. I naravno, kraj zabave na burzama također bi bio vrlo vjerojatan, jer se nulta kamata smatra ključnim čimbenikom koji hrani burzovni optimizam.
