Zašto građani Hrvatske ne vjeruju u vlastitu državu?

Autori su se za potrebe svoje studije poslužili statistikom koju je u naznačenom razdoblju prikupljao Fakultet političkih znanosti u Zagrebu. Upada pritom u oko nekoliko ključnih aspekata. Građani najviše vjeruju vojsci i politici, a čak je i Crkva vremenom izgubila osjetan dio ranije naklonosti. Više negoli domaćim institucijama, danas ispitanici vjeruju onima europsko-unijskim. Naočigled je opalo i povjerenje u demokratsko-predstavničke adrese.

Dragan Bagić, sociolog s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, o tome nam je iznio dvije svoje teze. „Prvo, nakon dva do tri desetljeća smo, kao društvo“, tumači on, „došli u fazu kada više nema događaja sa značajnim promjenama od kojih očekujemo određena poboljšanja, među ostalim i po funkcioniranje institucija. Ranije je na obzoru uvijek bilo nešto, npr. kraj rata, obnova, demokratizacija, ulaz u EU itd."

Tad je dakle u perspektivi bila i određena nada, ali takvih uporišta u doglednoj budućnosti navodno više nema. Uzgred rečeno, u ono vrijeme je česta fraza u javnoj upotrebi bila – neka institucije rade svoj posao. Kasnije je to korišteno sve više uz ironijski odmak, a u međuvremenu je sasvim iščezlo iz opticaja.

„Drugo, postoji čak odustajanje političkih aktera od naviještanja nade u bolje institucije. Takoreći nitko, bilo na vlasti ili u opoziciji, nije fokusiran na sustav, institucije, reformu, unapređenje. Njihove agende uopće ne stavljaju naglasak na funkcioniranje države kao skupa institucija. Nema poruke biračima da slijedi bilo kakvo uređenje“, istaknuo je ovaj stručnjak koji se među ostalim bavi i sociologijom politike.

On smatra da povrh svega postoji i rizik da ljudi ne vjeruju institucijama, mada se ne ponašaju naočigled tako.

„Nema indikatora koji bi sugerirali da ne vjeruju. U političke institucije, primjerice“, dodao je Bagić, „oduvijek vjeruju relativno slabo, ali ipak nekako participiraju, izlaze na izbore. S druge strane, znamo da im ne vjeruju, a to je sad potvrđeno i ovim istraživanjem.“

„Tako je i s drugim javnim institucijama. No, ako imaju neki interesni spor, još uvijek građani ne vade često pištolje, nego idu na sud. I bilo bi još više zabrinjavajuće da se loš stav odražava kroz ponašanje. Mogli bismo očekivati rasap institucionalnog poretka. Ipak, realno se nameće bojazan da bi se i to moglo dogoditi, ako nas nešto skrene u tom smjeru“, zaključio je ovaj sociolog.

A to da bez povjerenja u institucije ne može funkcionirati ni demokracija, napominje pak Nebojša Blanuša, politolog s Fakulteta političkih znanosti. S obzirom na to, iskazano nepovjerenje odražava njezine slabosti i probleme u Hrvatskoj u zadnjih 30-ak godina. Uzroke tomu on pronalazi u političkom naslijeđu, nepovoljnom povijesno-političkom kontekstu izgradnje države i njenih institucija, te nebrizi i namjernom zanemarivanju građanskog odgoja i obrazovanja.

„A, naposljetku, posebice u problematičnom ponašanju tzv. političkih elita. Kao pojedinačni ili kolektivni politički akteri, 'elite' su u cijelom tom razdoblju proizvele toliko prljavog rublja u vidu afera, manipulacija, sveprisutne korupcije, zarobljavanja i zloupotrebe institucija da im građani s pravom ne vjeruju“, kaže Blanuša.

K tome, nadalje smo čuli od njega, elite su te koje po logici vlastite pozicije u političkom sustavu i šire u javnom prostoru, uspostavljaju standarde ponašanja i komunikacije na koje bi se ostali mogli ugledati i slijediti ih. Jasno je stoga da se u Hrvatskoj građani uglavnom nemaju na koga ugledati.

„Simptom tog procesa su uličarska prepucavanja između predsjednika i premijera koja su nepodnošljivo kratkovidna i samo doprinose daljnjem produbljivanju općeg nepovjerenja prema politici, otuđenju građana od nje i pothranjivanju cinizma. Demokratski sustav je institucionalni okvir za kanaliziranje političkog suparništva“, podsjeća Blanuša.

No kad se rečeno suparništvo svodi, prema njegovim riječima, na dva arogantna ega koji ne biraju riječi u međusobnom ad hominem blaćenju, tada odumiru vrijednosti i dostojanstvo funkcija koje obnašaju. Tada nabacivanje blatom postaje standard koji i drugi, na nižim i manje vidljivim funkcijama mogu slijediti.

„Takvo ih ponašanje 'elita' i potiče da to čine“, uvjeren je ovaj naš sugovornik, „što u konačnici utječe na daljnju negativnu selekciju aktera te stvara začarani krug političke regresije. Kroz riječi kojima se časte predsjednik i premijer dotaknuli smo dno dna političkog komuniciranja. I ne vidim da će to prestati. Valjanje u blatu može nekoga zabavljati, ali to je samo jeftini spektakl koji odvraća pozornost od posla za koji su izabrani, a to je boljitak ovog društva.“

„Tako se ponašati u današnjoj političkoj situaciji, koja samo prijeti da bude gora, potpuni je izostanak političkog razuma“, konstatacija je ovog stručnjaka za političku psihologiju. Ostalo je tako pitanje što se može očekivati kad građani nemaju mudrije elite koje bi trebale razvijati demokratsku političku kulturu.

Nebojša Blanuša drži da se tada građani, što zbog takvog ponašanja elita, što zbog sveprisutnog osjećaja neizvjesnosti i nesigurnosti, mogu lako okrenuti autoritarnim rješenjima. Upravo to nam indiciraju rezultati višeg povjerenja građana u 'uniforme', a na sličnom tragu je ostala i procjena Dragana Bagića. Tome dodajmo samo još činjenicu da se zbog iznesenih rezultata istraživanja nije vidno uznemirio baš nijedan političar u RH.