WHO: Leševi nakon prirodnih katastrofa ne šire bolesti, nisu posebno opasni

Zapravo zdravstveni rizik češće predstavljaju preživjeli koji mogu širiti bolesti, tvrde stručnjaci za hitne situacije.

Prirodne katastrofe mogu prouzročiti tisuće žrtava, kao što je to slučaj u Libiji koju su nedavno pogodile smrtonosne poplave, ili u Maroku, koji je zadesio iznimno snažan potres.

Mrtvi koji su ostali zatrpani pod ruševinama ili ih je odnijela vodena bujica njihove sugrađane potiču da posmrtne ostatke što prije zakopaju.

No Crveni križ i WHO upozoravaju da loše ili preuranjeno 'postupanje' s takvim posmrtnim ostacima može rezultirati duševnom boli ili prouzročiti pravne probleme članovima obitelji žrtava.

Svjetska zdravstvena organizacija i Crveni križ podsjećaju kako je opće pravilo da posmrtni ostaci žrtava prirodnih katastrofa ili sukoba ne uzrokuju epidemije, jer ljudi umiru od ozljeda, utapanja ili opeklina i stoga obično nisu nositelji zaraznih organizama koji bi mogli izazvati epidemije.

Dvije organizacije ističu da leševi predstavljaju tek "neznatan" zdravstveni rizik, ali upozoravaju na opasnost koja vreba u slučaju drugačijeg uzroka smrti - onih koje su prouzročile visoko zarazne bolesti poput kolere, ebole ili Marburg virusa (MARV) ili u slučajevima kada katastrofa pogodi regiju u kojoj je neka od spomenutih bolesti endemska.

Voditelj medicinsko-pravne jedinice ICRC-a Pierre Guyomarch pojašnjava kako je "veća vjerojatnost da će bolest širiti oni koji prežive prirodnu katastrofu, a ne leševi".

Glasnogovornica WHO-a Margaret Harris kaže da nakon prirodnih katastrofa treba poduzeti sve mjere opreza kada je posrijedi voda s obzirom na to da fekalije koje ispuštaju mrtvi mogu biti kontaminirane i zagaditi je.

U tom slučaju postoji rizik od pojave proljeva ili ostalih bolesti, ali samo ako takvu kontaminiranu vodu pijete.

Da bi se uklonile opasne klice, dovoljno je dezinficirati vodu namijenjenu za piće.

“Glavni uzrok rizika u ovakvim slučajevima nisu leševi, već sve ostalo što je u vodi, poput blata i raznih kemikalija", pojasnila je Harris.

Široko rasprostranjen mit o epidemijama čiji su glavni uzročnik leševi "često ljude potiče da što prije žele pokopati mrtve. To povećava rizik od činjenice da će se ljudi vjerojatno voditi kao nestali, a to je predstavlja golem teret i bol za članove njihovih obitelji", kaže Bilal Sablouh, zdravstveni savjetnik za forenzičnu medicinu ICRC-a u Africi.

Pritisak koji stvaraju ovakve glasine može ubrzati kolektivne ukope koji se provode na brzinu i bez poštovanja prema preminulima.

"Stoga pozivamo vlasti zajednica pogođenih ovakvim tragedijama da ne žure s masovnim ukopima ili kremiranjem", kaže Kazunobu Kojima, koji je u programu WHO-a zadužen za biosigurnost u hitnim zdravstvenim situacijama.

I WHO i Crveni križ preporučuju da se tijela najprije identificiraju te da se pokopaju u jasno označenim pojedinačnim grobovima. Podsjećaju da je vrlo važno dokumentirati i mapirati mjesto ukopa da bi se ono kasnije moglo pronaći.

Obje organizacije ponavljaju još nešto: kada je posrijedi prskanje leševa vapnenim prahom, ističu da od toga nema koristi jer taj postupak ne ubrzava raspadanje.

Dodaju da nije potrebno tijela ni dezinficirati s obzirom na to da leševi općenito ne predstavljaju opasnost od širenja infekcija.