Tko je Dejan Medaković, čovjek o čijem je životu otvorena izložba u Zagrebu?

Kako su naveli organizatori, izložba u sklopu Dana srpske kulture predstavlja bogati legat poznatog srpskog povjesničara umjetnosti, sveučilišnog profesora, književnika i akademika Dejana Medakovića (1922–2008), rođenog u Zagrebu. Izložba obuhvaća odabrana djela likovne i primijenjene umjetnosti, osobne predmete, odlikovanja, rukopise, knjižnu građu i dokumentaciju, a nazvana je po njegovom nagrađivanom memoarskom djelu Efemeris.

Rođeni Zagrepčanin

Dejan Medaković rođen je prije 103 godine u Zagrebu u uglednoj obitelji. Odgojen je kao katolik, no nakon početka Drugog svjetskog rata, kao i brojni Srbi u to doba, biva primoran napustiti Nezavisnu državu Hrvatsku. Odlazi u Beograd gdje na Filozofskom fakultetu završava dodiplomski, magistarski i doktorski studij, a tamo do 1982. predaje i povijest umjetnosti, dok je kao gostujući profesor predavao na više europskih institucija.

Tijekom života objavio je ukupno 46 knjiga, od kojih je 21 bila na stručne teme. Težište njegovog znanstvenog rada bila je srpska umjetnost baroknog razdoblja, srpska kulturna povijest 18. stoljeća i povijest srpske umjetnosti 19. stoljeća. Bavio se i razdobljem Nemanjića, radom pojedinih slikara, poviješću i umjetničkom baštinom samostana Srpske pravoslavne crkve. Napisao je opsežne sinteze povijesti Srba i srpske kulture u gradovima Beču, Trstu, Zagrebu i Szentendreu.

Uz profesionalni rad, uspješno se bavio i književnim radom te pisao poeziju, prozu i putopise. Njegova djela prevedena su na više jezika. Dobitnik je niza međunarodnih i nacionalnih odlikovanja, nagrada i drugih priznanja.

Radio na Memorandumu SANU

Ipak, najkontroverzniji dio njegove karijere bio je rad u Srpskoj akademiji znanosti i umjetnosti, tijekom kojega je bio blizak s piscem, akademikom i kasnijim predsjednikom Savezne Republike Jugoslavije Dobricom Ćosićem, gdje je figurirao kao glavni tajnik te sudjelovao u izradi famoznog Memoranduma SANU. Ovaj u Hrvatskoj ozloglašeni dokument opisao je kao 'posljednji pokušaj spašavanja Jugoslavije'.

Riječ je o dokumentu koji je služio kao podloga za velikosrpski koncept neuspješno realiziran nakon raspada Jugoslavije. Njegovi autori smatrali su da Jugoslavija može opstati samo uz Srbiju kao dominantnu snagu, a iako se 'velika Srbija' eksplicitno ne spominje u dokumentu, poznato je da su intelektualci okupljeni u tadašnjem SANU-u vjerovali u tu ideju.

Dejan Medaković se i nakon svog doseljenja u Beograd (u rujnu 1941, za vrijeme NDH), gdje se transformirao u gorljivog srpskog nacionalista i antikatolika, isticao odličnim poznavanjem "mentaliteta" i načina razmišljanja Katoličke crkve u Hrvatskoj te je, zajedno s još jednim bitnim članom Ćosićeva opozicijskog klana "siminovci", Živoradom Žikom Stojkovićem (koji je bio i ostao pravoslavne vjere), shvatio bit i najdalekosežnije poruke jubilejskoga pokreta Katoličke crkve u Hrvatskoj "Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata" (1975.-1984.) i brže i bolje nego ijedan drugi hrvatski (zagrebački) intelektualac iz onoga vremena (uz izuzetak, dakako, onih iz najužih crkvenih redova, koji su bili neposredno involvirani u taj projekt).

Njegov stav prema Katoličkoj crkvi protezao se i na kasnije razdoblje: kardinala Franju Kuharića uspoređivao je sa Stepincem, tvrdeći da je i on u devedesetima imao sličan obrazac ponašanja – „moralnu distancu prema žrtvama i političku bliskost s nacionalnom politikom koja nije donosila mir“.