Švedski ekonomist tvrdi da zna kako baciti Putina na koljena

Ruska ekonomija nije posebno velika - iznosi oko 1,5 bilijuna dolara i često se ‘ljulja‘ zbog nestabilnog rublja. Vrlo je ranjiva jer Rusija živi od izvoza robe koju je teško transportirati i koja je sada pod sankcijama Zapada. Većinu njezinog izvoza čini upravo izvoz takve robe, posebno važne kada su cijene nafte visoke, a u ukupni prihodi zemlje od izvoza variraju ovisno o cijenama nafte i plina, primjerice od svega 382 milijarde dolara u 2020. do 628 milijardi dolara u 2022. godini.

Rusija je u zadnje dvije godine, kako u analizi za National Interest ističe Anders Åslund iz think tanka Stockholm Free World Foruma, inače vodeći stručnjak za istočnoeuropska gospodarstva, već izgubila prihode od gotovo svih 150 milijardi kubičnih metara plina, koliko je izvozila u Europu, vrijednog 60 do 70 milijardi dolara godišnje i to zbog čiste arogancije, pokazujući se kao nepouzdan dobavljač. Rusija također nije uspjela diverzificirati svoj izvoz plina - glavni plinovodi idu prema Europi, a Rusija proizvodi malo ukapljenog prirodnog plina (LNG). Tek 30 milijardi kubičnih metara teče u Kinu cjevovodima.

Rusija je ranije uspjela dignuti u zrak plinovod iz Turkmenistana u nesreći koja je izazvala napetosti između dvije zemlje, čime je izgubila svoju energetsku privlačnost u srednjoj Aziji. Godine 2023. Gazprom je oštro smanjio proizvodnju i ona se ne može lako obnoviti. Prodaja plina kod kuće i dalje se snažno subvencionira pa bi Gazprom zapravo mogao bankrotirati.

Uglavnom, kako smatra Åslund, Zapad je porazio rusku plinsku industriju pa se umjesto toga sada treba usredotočiti na izvoz nafte. Ruski naftni sektor je, kako ističe, puno važniji i njime se upravlja profesionalno. Nafta tradicionalno čini više od polovice ukupnog ruskog izvoza. Zapad i Ukrajina trebali bi se usredotočiti na minimiziranje prihoda Rusije od izvoza nafte, piše Jutarnji list.

Krajem 2022. Zapad je uveo ograničenje cijena ruske nafte, što je dobro funkcioniralo tijekom prve polovice 2023. godine, da bi onda cijene porasle. Vlada Sjedinjenih Država uspješno je ušla u trag prekršiteljima sankcija i sankcionirala mnoge od njih uz sve veću učinkovitost. Sada se predviđa da će se prihodi od izvoza Rusije zaustaviti na 460 milijardi dolara, u odnosu na 628 milijardi dolara 2022. godine, ali Zapad, kako se navodi, mora ići još dalje.

Dodatna ruska slabost je to što izvoz roba zahtijeva jeftin transport, što u ovom slučaju znači brodski prijevoz ili naftovode, a Rusija ima ograničen pristup morima. Devedeset posto ruskog izvoza nafte prolazi kroz dva mora - plitko Baltičko more i Crno more. Kao odgovor na zapadne sankcije, većina ruske nafte se sada isporučuje ‘flotom u sjeni‘, starim, nekvalitetnim tankerima s lošim ili nikakvim osiguranjem. Takvim tankerima ne bi trebala biti dopuštena plovidba u tim vodama zbog visoke razine mogućnosti ekološke katastrofe.

Baltičko more okruženo je članicama NATO-a i Europske unije, koje brinu o okolišu, a ruska flota starih tankera trenutačno je stanju okoliša uvjerljivo najveća prijetnja. Åslund smatra da bi okolne zemlje trebale zabraniti ovu opasnost u Baltičkom moru, a to bi moglo biti provedeno na dvije točke - uskom i plitkom Öresundu ili uskom Finskom zaljevu, gdje Finska i Estonija mogu nametnuti neke standarde. Europska unija, ističe, mora pokazati geopolitičke mišiće.

Sav ruski izvoz nafte iz Crnog mora, kako navodi autor dalje, mora ići kroz Istanbul i Bospor te se pita kako bi Turska, koja nameće stroga ekološka ograničenja na Bosforu, mogla dopustiti prolaz naftnim tankerima ispod standarda. U svakom slučaju, vrijeme je, smatra, da ti tankeri definitivno budu zaustavljeni.

Također, nedavno je Ukrajina započela s gađanjem rafinerija nafte i izvoznih luka na ruskom teritoriju. Inzistirajući na neovisnosti o tranzitnim zemljama - i maltretirajući ih - Rusija je samu sebe, smatra Åslund, učinila ranjivom na ukrajinsku odmazdu. S obzirom na to da je Rusija gađala ukrajinske rafinerije nafte, bilo bi, navodi, pošteno da joj Kijev uzvrati istom mjerom.