Ruska propaganda u Srbiji nailazi na plodno tlo

Više od godinu dana od početka rata u Ukrajini građani Srbije i dalje misle da Rusija nije krivac za agresiju. Čak 66 posto građana smatra da je za rat u Ukrajini odgovoran Zapad, dok samo 21 posto za rat okrivljuje Rusiju. A tu je i nešto više od tri posto onih koji krivca za rat vide u Ukrajini. Ostali „ne znaju". To proizlazi iz reprezentativnog istraživanja „Vanjskopolitičko opredjeljenje Srbije“ koje je početkom travnja objavila srpska nevladina organizacija "Novi treći put".

Prema istom istraživanju 47,5 posto ispitanih smatra da jeRusija najvažniji politički partner Srbije, dok samo 30 posto kaže da je to Europska unija. A 19 posto je uvjereno da je to Kina.

S druge strane, više od polovice stanovništva EU vidi kao ekonomski oslonac za budućnost, dok svega 21 posto smatra da je to Rusija – čak manje i od Kine, koju kao takvu vidi 26 posto građana.

Realni ekonomski podaci pokazuju da većina stanovnika Srbije što se toga tiče ima dobru procjenu: EU je već godinama lider u direktnim stranim investicijama u Srbiji. Prema podacima Narodne banke Srbije, dostupnim za prvih šest mjeseci 2022., ulaganja iz država EU-a činile su trećinu ukupnih investicija u zemlji.

Tu se radi o „šizofreniji" većeg dijela javnosti u Srbiji i u onim dijelovima zapadnog Balkana gdje žive Srbi, poput, primjerice, Republike Srpske u Bosni i Hercegovini, kaže Thomas Brey, dugogodišnji šef Deutsche Presse Agentur (dpa) za Balkan i autor studije „Ruski mediji na Balkanu i njihova uloga u napadačkom ratu protiv Ukrajine“ , koja je provedena za Zakladu Friedrich Naumann.

„Kada ih nešto osobno pogađa, ljudi u Srbiji ne traže posao u Rusiji i ne idu studirati u Kinu, već na Zapad, ali kada se radi o službenoj politici ljudi su uvjereni da su Rusija i Kina oni koji su dobri, dok je Zapad negativno nastrojen naspram Srbije i želi joj zlo“, objašnjava Brey u razgovoru za DW. Ključnu ulogu u širenju tog narativa o Srbiji kao žrtvi neke zavjere Zapada- koji je identičan s narativom službene ruske politike - imaju ruski propagandni mediji RT (ranije Russia Today) i Sputnik, smatra Brey.

Oni imaju dobro opremljene redakcije u Beogradu i svakodnevno šire rusku propagandu koja pada na plodno tlo. „Postoji tradicionalna povezanost Rusije i Srbije. Još od vremena Balkanskih ratova, pa sve do posljednjih jugoslavenskih ratova Rusija se predstavljala kao bratska zemlja Srbije. To, naravno, uključuje i kulturološke dodirne točke, poput slavenskog jezika ili pravoslavne religije“, kaže Brey.

On napominje da je jedno od ključnih težišta ruske propagande potpirivanje međunacionalnih tenzija na Balkanu, i tu „Rusija bezrezervno u svakom sporu staje na stranu Srbije, a naročito kada se radi o Kosovu“.

No utjecaj tih ruskih medija bi bio ograničen kada oni ne bi imali veliku podršku političke elite u Srbiji na čelu s predsjednikom Aleksandrom Vučićem. On u Putinu i njegovom modelu upravljanja državom vidi uzor, oca nacije koji se bori za održavanje tradicionalnih vrijednosti i brana je modernim, liberalnim tendencijama poput uvažavanja LGBT pokreta ili pokušajima razvodnjavanja i potiskivanja uloge religije u društvu koji dolaze sa Zapada, kaže Brey. Bez te podrške političke elite mediji u zemlji ne bi mogli – ili čak morali – prenositi ruske dezinformacije, kao što je to sada slučaj.

Uvijek na strani Srbije: Putin u Beogradu (17.1.2019.)Foto: picture-alliance/Russian Look
A kako to u praksi izgleda kada je riječ o ratu u Ukrajini, Brey pokazuje u svojoj studiji na brojnim primjerima iz srpskih medija. Naslovi, kako iz vremena prije rata u Ukrajini, tako i nakon ruske invazije, djeluju kao da su iz nekog paralelnog univerzuma i direktno napisani u Kremlju: „Počinje novi svetski poredak – Putin razbio EU i NATO" (Srpski telegraf, 15.11.2016.); „Blickrig – Ruski uragan se sručio na Ukrajinu: Putin za dan stigao do Kijeva" (Alo, 25.2.2022.); „Ruski udar odgovor na pretnje NATO“ (Večernje novosti, 25.2.2022.); „Ukrajina napala Rusiju!" (Informer, 22.2.2022.); „Fašisti love Srbe – A Evropa ćuti i gleda" (Informer, 16.1.2023. – tema: Kosovo); „Prljavi EU rat protiv Srbije" (Informer, 7.10.2022.); „Ameri i Britanci priznali: Putin dobio rat!" (Srpski Telegraf, 4.7.2022.); „Putin: Slom zapadne hegemonije je nepovratan“ (Pečat, 7.10.2022.)

Istovremeno Vučić, koji, kako kaže Brey, ima punu kontrolu nad najutjecajnijim medijima u zemlji, službeno zastupa prijateljsku politiku naspram EU-a. Naglašava kako je Srbija i dalje kandidat za članstvo, i trudi se privući što je moguće više europskih investicija u zemlju.

Brey to naziva „politikom ljuljačke“ koja svoje porijeklo vuče još iz politike nesvrstanosti u vrijeme Tita, a u Srbiji je i kasnije nastavljena, primjerice u vrijeme predsjednika Borisa Tadića. „To laviranje između Istoka i Zapada je sredstvo kojim Vučić i ljudi oko njega osiguravaju ostanak na vlasti. On to nije izmislio, ali je perfekcionirao. Zauzimanjem pozicije između ta dva bloka Vučić se pokušava pozicionirati kao zanimljiv partner i jednima i drugima. Srbija je mala zemlja, i po broju stanovnika i po ekonomskoj moći, ali ima na međunarodnoj sceni puno veću ulogu nego što bi joj to inače pripadalo", kaže Brey.

S tom svojom politikom je Vučić vrlo uspješan i on nema interesa tu bilo što promijeniti. Svaka ozbiljna reforma, svaki pokušaj suzbijanja korupcije bi ugrozili Vučićevu poziciju moći. Stoga, smatra Brey, nije realno očekivati da bi do neke promjene aktualne politike moglo doći od strane same vlasti.

Iz perspektive Zapada je, navodi Brey u svojoj studiji, koncept bezuvjetne suradnje s tzv. „stabilokratima“ na Balkanu, koji se provodi godinama, teška greška. Pored Vučića u Srbiji to su, primjerice, Milo Đukanović u Crnoj Gori, Bakir Izetbegović i Dragan Čović u BiH ili Nikola Gruevski u Sjevernoj Makedoniji. Toleriranje autokratskih modela vladavine nije dovelo do približavanja tih zemalja Zapadu u smislu prihvaćanja temeljnih vrijednosti demokracije, vladavine prava i spremnosti na kompromise. Umjesto toga oni su kopirali način vladavine koji je Putin etablirao u Rusiji: kontrola medija i sudstva, svemoć tajnih službi i policije, odstranjenje političkih konkurenata.

Brey je uvjeren da je promjena tog dominantnog narativa moguća samo osvještavanjem mladih. Zato se on zalaže za uspostavljanje i širenje programa razmjene mladih iz Srbije s njihovim vršnjacima iz zapadnih zemalja.

Osim toga je potrebno kritički raspravljati o školskim udžbenicima, prije svega onima iz povijesti, kako bi se suprotstavilo jednostranom i neistinitom prikazivanju događaja iz prošlosti i time indoktrinaciji mladih.

Ključna uloga ipak pripada medijima: tu se Brey zalaže za pomoć u obrazovanju mladih novinara i pružanje financijske i tehničke podrške nezavisnim i kritičkim medijima.

Na kraju, napominje njemački analitičar, EU raspolaže i s konkretnim instrumentima pritiska na vlasti u Srbiji: „Budući da je EU daleko najveći investitor te trgovački i financijski partner Srbije, trebalo bi uspostaviti vezu između golemog transfera novca EU-a i provedbe načelno već dogovorenih reformi u vezi neovisnosti pravosuđa i slobode medija.“

Kako bi to moglo funkcionirati vidi se čak i unutar EU-a na primjeru Poljske i Mađarske. „Ono što je uz prijetnju financijskih sankcija barem djelomično moguće kod ovih članica Unije, moralo bi još bolje funkcionirati kada se radi o zemlji kandidatkinji, kao što je to Srbija“, uvjeren je stručnjak za Balkan Thomas Brey.