Iako je Haaško sudište bilo (i) hrvatska institucija, Milanović ga, kaže Puhovski, vidi kao ugrozu nacionalne dobrobiti u svom “nacional-paranoidnom pristupu”. Taj je pristup posebice paradoksalan s obzirom na Milanovićevu ustavnu poziciju (a jako sliči jučerašnjem Vučićevu govoru pred Vijećem sigurnosti OUN), navodi Puhovski u odgovoru Milanoviću, koji ga je danas na Krku nazvao “udbaškim drukerom” i rekao da je 2009. išao na Haaški sud svjedočiti protiv hrvatske države te da premijer Plenković Puhovskog “očajnički brani”.
“Današnju inačicu Milanovićeve pripovijesti da je išao na Haaški sud svjedočiti protiv hrvatske države, rušiti Hrvatsku 2009. bez da (ga) je itko tjerao“, Puhovski ocjenjuje neinteligentnim nasjedanjem na nacionalističku internacionalu.
Milanović, kaže Puhovski, ponavlja teze srpskih (i, naravno, hrvatskih) nacionalista koji Haaško sudište vide kao ustanovljenu zavjeru protiv “naših”, a svakoga tko svjedoči o žrtvama naprosto izdajicom, jer je takvima prije do ljudskih prava, nego do države koja ih krši.
Smatra da “Milanović pritom nastavlja ono što je lani (4. kolovoza) govorio u Kninu, odbijajući koncept udruženoga zločinačkog pothvata kao ‘glupu izmišljotinu’ (nastupajući, tada tek početno, kao svojevrsni vođa udružene nacionalne desnice). A baš je to bio pravni instrument koji je omogućio (i) presudu Mladiću (s kojom je i Milanović zadovoljan, jer nije u stanju misliti ni dva poteza unaprijed kako bi vidio da time potkopava vlastito opće stajalište)”.
Nakon što ga je nazvao “udbaškim drukerom” Puhovski Milanovića proziva za laži, što argumentira podacima, koji su Milanovićevu uredu “svakako na raspolaganju”. “Ti podaci pokazuju da sam bio pod prismotrom Udbe decenijama (dok su s njome surađivali nerijetki njemu bliski), a druker u šatrovačkome govoru – kojim se Milanović kao, valjda, šatro-predsjednik obilato služi – označava nekoga tko potajice prijavljuje,’cinka’ svoje (bivše) drugove”, navodi Puhovski.
Podsjeća i kako ga je Milanović “u ranijoj verziji, dok se još nije javno osramotio “neznalačkom uporabom pravne terminologije”, nazivao “krunskim svjedokom” (na suđenju 1972.). “O tome kod mene nikada nije bilo riječi, no Milanović, kompleksirano, nastavlja tirade (iskazujući istovremeno čak i razumijevanje za one koji su pod pritiskom surađivali s Udbom – što opet upućuje na neki drugi njegov problem)”, kaže Puhovski.
Za Milanovića kaže da “pliva u vlastitim (ozbiljno zakašnjelim) pubertetskim fantazijama kao usamljeni ratnik, orao, Kennedy i, naravno, tata, odnosno kao netko tko bi sve bio osim onoga za što je zapravo plaćen”.
