TASS je objavio informaciju o smrti državnika pozivajući se na središnji državni ured.
Središnja klinička bolnica objavila je, prema njihovim informacijama, da je Gorbačov preminuo nakon teške i duge bolesti.
Mihail Sergejevič Gorbačov rođen je 2. ožujka 1931. godine u mjestu Privoljnoje kao sin Sergeja i Marije Gorbačov čija obitelj svoje korjene vuče još od kraja četrdesetih godina 19. stoljeća. Njegovi su ostavili pečat u samom mjestu, a poznato je kako je Sergej sudjelovao u Drugom svjetskom ratu kada je bio ranjen na ruskoj fronti.
Diplomirao je pravo na Moskovskom sveučilištu 1955. Politički je napredovao u Stavropoljskom kraju, gdje je 1970. postao prvi sekretar regionalnoga partijskoga komiteta, a 1971. član CK Komunističke partije Sovjetskog Saveza – KPSS-a. Prešao je 1978. u Moskvu te je kao štićenik partijskog ideologa M. Suslova i šefa KGB-a J. Andropova brzo napredovao: 1978. sekretar CK KPSS-a za poljoprivredu, 1979. kandidat za člana Politbiroa, a 1980. punopravni član Politbiroa CK KPSS-a.
Istupao je s reformskim zamislima Andropova kao generalnog sekretara CK KPSS-a, a nakon njegove smrti (1984) i kratkotrajne vladavine konzervativca K. Černjenka, izabran je 1985. za generalnoga sekretara CK KPSS-a. Potaknuo je program brze tehnološke modernizacije gospodarstva i državne uprave. Zbog slabih rezultata 1987. potaknuo je korjenitije reforme radi oslobođenja kulture od političke stega i radi veće slobode tiska (glasnost), kao i restrukturiranja gospodarskog i političkog sustava (perestrojka), uvođenjem tržišnih mehanizama i elemenata izborne konkurencije (liste s više kandidata, tajni izbori). Usmjeravao je vanjsku politiku prema smanjivanju napetosti između velesila te okončanju hladnoga rata.
U prosincu 1987. potpisao je s američkim predsjednikom R. W. Reaganom sporazum o uništenju zaliha nuklearnih projektila srednjega dometa, a tijekom 1988–89. nadzirao je povlačenje sovjetske vojske iz Afganistana. Njegova je politika ohrabrivala reformske promjene u državama Istočnoga bloka, a kada su 1989–90. uspostavljene nekomunističke vlade u Poljskoj, DR Njemačkoj, Madžarskoj i Čehoslovačkoj, složio se s odlaskom sovjetske vojske iz tih država. U ljeto 1990. pristao je na ujedinjenje Njemačke. Kako bi učvrstio svoju vlast, u listopadu 1988. preuzeo je i mjesto predsjednika prezidija Vrhovnog sovjeta SSSR-a, kojemu su ustavnim promjenama bile dane široke izvršne ovlasti.
U ožujku 1990. izabran je za prvoga predsjednika SSSR-a. Njegova je reformska politika dovela do demokratizacije i decentralizacije sovjetskog društva i države, ali nije mogla riješiti sve dublju gospodarsku i političku krizu. Za neuspjelog puča konzervativnih snaga u kolovozu 1991., dok je tri dana bio u kućnom zatvoru, izgubio je politički utjecaj, a njegovu je ulogu preuzeo predsjednik Ruske Sovjetske Socijalističke Republike B. Jeljcin.
Nakon odluke konstitutivnih republika da umjesto SSSR-a uspostave Zajednicu neovisnih država, Gorbačov je 25. XII. 1991. podnio ostavku na mjesto predsjednika SSSR-a, pa je ta država prestala postojati. Za doprinos svjetskom miru dobio je Nobelovu nagradu za mir 1990.
