Preminula Snješka Knežević

Snješka Knežević, rođena 1938., godine, bila je znamenita povjesničarka umjetnosti, znanstvena savjetnica; stalna vanjska suradnica Instituta za povijest umjetnosti u Zagrebu. Povijest umjetnosti te njemački jezik i književnost studirala je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Münsteru i na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je diplomirala i doktorirala.

Od 1964 do 1990. djelovala je kao urednica i komentatorica u Trećem programu Radio Zagreba i književna prevoditeljica, a od 1987. posvećuje se istraživanju i znanstvenom radu. Težišta: urbanizam i arhitektura, teorija umjetnosti i zaštita spomenika.

Bila je, nažalost, teško bolesna posljednjih godinu dana, pa i dulje, borila se. Živjela je u Visokoj ulici, u divnom stanu, a Gornji grad česta je bio tema njezinih znanstvenih radova. Nije se bojala javne polemike, javne riječi, dapače, često ih je i sama inicirala, kada bi vidjela da se neki prostor devastira. Prema onima koji su javni prostor njezina Zagreba devastirali, bila je gruba, nije birala riječi. Za projekte i autore koje je podržavala imala je jasno obrazloženje zašto, među njima su svakako bili Nenad Fabijanić među ostalima i Milan Šosterić, autor Muzičke akademije.

Zadnja knjiga

Iako je privatne stvari držala podaleko od javnosti, moram se prisjetiti i jednog štikleca iz privatnog života: posljednji put kod nje sam bila sa svojim psom, obožavala je lovačke pse, imala ih je nekoliko tijekom života.

O posljednjoj knjizi koja je izdala ArtTresor naklada "Baština i transformacija. Zagrebački slučajevi", napisala sam da je to knjiga koju bi svatko koga na raznim razinama zanima grad Zagreb, svatko o Zagrebu želi nešto znati, morao pročitati. Zbirka je to više tekstova, napisanih i objavljenih tijekom godina, a iz naslova je jasno da se bavi načinom na koji je baština mijenjana, prilagođavana suvremenom dobu. Tekstovima starijeg datuma dodan je noviji kontekst, što se u međuvremenu zbivalo. Ne postoji, jasno je svima koji imalo prate ovo područje, kroničar grada Zagreba koji bi Snješki Knežević mogao parirati na ovom polju.

U knjizi se bavila i osobom koju je i izvukla u širi diskurs, Milanom Lenucijem, glavnim urbanistom grada Zagreba u svoje doba, autoru znamenite Lenucijeve potkove, koja je definirala Zagreb. Relativno nedavno se o Lenuciju relativno dosta pisalo jer je obilježeno 100 godina od njegove smrti. No ono što je i danas itekako relevantno jest problem koji nas i danas sve muči. Riječ je o jednom od glavnih urbanističkih problema, ako ne i najvećem, a koji bi, da se njega poslušalo, već odavno bio riješen. Naime, u prvom je tekstu u knjizi i otkriće Lenucijeve generalne osnove Zagreba iz 1907. godine, kojom radikalno rješava problem takozvanog željezničkog čvora, uklanjanjem pruga duž južne osnovice grada, čime omogućuje spajanje Donjeg grada i Trnja i Trešnjevke, a prikazuju se i politički i financijski razlozi zbog kojih osnova nije realizirana, kao i dugoročne posljedice toga. Snješka Knežević i Nenad Fabijanić zajedno su to u javni prostor iznijeli, no nije bilo sluha. U mnoštvo je navrata, to i isticala, i bila je u pravu: to je glavni problem zagrebačkog urbanizma.

Tranzitni promet

Tako je među ostalim govorila: "Tranzitni promet trebao obići povijesnu jezgru i promet u mirovanju trebalo bi zbrinuti, kako to rade europski gradovi koji njeguju povijesna središta kao "pješačke rajeve". O tome se desetljećima govori, postoji niz studija, ideja i vizija koje nikad nisu dospjele do realizacije, a automobilski promet sve više guši i degradira taj vrijedan prostor. Da bi se neki trg, ulica ili park pretvorili u pješačku zonu, treba ih opremiti tako da se oni koji žive i rade u njima, koji ih posjećuju i koriste onako kako se pješačke zone koriste, mogu kretati, boraviti i osjećati u njima stvarno kao pješaci".

Bavila se u svojem znanstvenom radu i temom Rudolfove vojarne i Trgom Franje Tuđmana, na zapadnom dijelu grada. Daje povijesni kontekst uz napomenu da je ovo područje velik izazov reurbanizacije, koja posljednjih nekoliko desetljeća zahvaća ovaj dio grada. Upućuje i na ambicije urbanističkog rasta i razvoja Zagreba u 19. i 20. stoljeću, u ovom dijelu grada "obilatima najprije nerealiziranim naumima".