Milomir Marić: A što bi ljudi gledali da nema tog đubreta?

"Da nema tog đubreta, a što bi ljudi da gledaju. Sve bi bilo tako dosadno", kaže 67-godišnji Marić za Jutarnji list.

S Marićem, poznatim srpskim novinarom i urednikom, čovjekom koji tako šarmantno pristupa proizvodnji upitnih medijskih sadržaja, ili "đubreta", kako on to sam naziva, a što mu je priskrbilo nadimak "nasmijani promotor mržnje", prvo smo se čuli telefonom u ponedjeljak, dan prije nego što smo došli u Beograd.

"Dobro, dobro, sada sam kod frizera, spremam se za intervju s Vučićem večeras, zovite me sutra kad dođete", rekao nam je brzo.

Sutradan, oko podne, bili smo ispred redakcije i studija Happy TV-a u beogradskom Zemunu. Bio je to, usput, dan poslije velikog prosvjeda u Beogradu koji je skupio oko 50.000 ljudi. Nakon tragičnih masovnih ubojstava i pucnjave u beogradskoj školi, dio je Beograđana odlučio izaći na ulice. Jedan od zahtjeva prosvjednika bio je i ukidanje dozvole za problematične televizije Pink i Happy, koje šire toksične poruke nasilja, pornografije i romantiziranja kriminala, kako tvrde prosvjednici.

Televizija Happy, prema nekim podacima treća najgledanija u Srbiji, poznata je po kontroverznim reality programima kao "Parovi" (koji su u međuvremenu ukinuti), ali i gostima poput ratnih zločinca i huškača Vojislava Šešelja ili Veselina Šljivančanina. Oni često, kao stručni gosti, komentiraju rat u Ukrajini.

Na pitanje nije li neodgovorno davati prostor takvim tipovima, Marić, za kojeg kolege sada govore da se "prodao režimu", uz prepoznatljivi šeretski smiješak u desnu stranu, kaže da ljudi žele gledati Šešelja.

"Ja pripitomljujem ratne zločince. Nama su ratni zločinci sve znali priznati u emisijama", brani se Marić.

Sjedimo sada u prostranoj sobi za sastanke, u prevelikim plavim naslonjačima. Kavom nas nudi 19-godišnja Kruna Una Mitrović, Marićeva asistentica, a ujedno i voditeljica jutarnjeg programa Happy TV-a.

"Da nema nje, ne znam kako bih", kaže nam povjerljivo.

Marić je u plavom sakou i trapericama, neuredno namještene sijede kose. Na stolu ispred sebe ima stari mobitel s tipkama. Pitamo ga iznenađeno kako to da nema pametni telefon. Smije se govoreći da je to Sky telefon, sve od plastike.

"Još niste videli takav mobilni, a? Nema prisluškivanja na ovome, ovakav imamo samo Velja Nevolja i ja", sprda se.

Marić ne djeluje kao paranoičan tip. Štoviše, opušten je i ironijski odmaknut od svega što govori. Pa tako i aluzijom na Velju Nevolju, "nikšićkog Escobara", kako ga se opisuje, Marić se sprda s etiketom režimskog novinara koja mu se želi prilijepiti. Naime, baš vikend prije nego što smo došli u Beograd, izašao je veliki istraživački tekst New York Timesa u kojem se Vučića povezuje s okorjelim kriminalcima, poput Velje Nevolje, pravog imena Belivuk. Navodi se tu da su kriminalci "državni projekt", kojim vlast unosi političku nestabilnosti i pomutnju. Uostalom, za Vučića, čini se, istu funkciju obavljaju i reality televizije i tabloidi.

Marić to ne želi puno komentirati. Kaže da ne mogu televizije i realityji biti odgovorni za stanje u državi, a posebno ne za stanje mladih umova, osnovnoškolaca koji uzimaju oružje i ubijaju. Jednostavan je razlog. "Mladi ne gledaju televiziju", prereže.

U cijelom razgovoru, 67-godišnji je urednik odgovarao kratko, oprezno, uvijek zajedljivo, humorom vozeći slalom oko teških teme. Ponekad sebe omalovažava i time neutralizira svaku kritiku. Tako kaže da je nekoć, kao mali novinar i urednik, sanjao biti "srpski Slavoj Žižek".

"Htio sam biti pametan, ali sam, eto, ispao promotor realityja. Pisali su strani mediji o meni, kažu ‘Marić je mogao da bude srpski Truman Capote, ali je odlučio da proizvodi đubre", govori kroz smijeh ironizirajući, sasvim svjesno, samog sebe.

Ipak, smijeh staje kad je režimski posao u pitanju. Marić je jučer imao dvosatni intervju sa šefom države Vučićem u svojoj emisiji ‘Ćirilica‘, pandanu hrvatske ‘Latinice‘. Pita nas jesmo li gledali, odgovaramo da jesmo. Ali mu kontriramo: Vučiću niste puno oponirali, zašto?

"Ah, da, pa nije bilo vreme za to. Tragedija se dogodila, tužna je situacija, treba pustiti predsjednika da ponudi svoje rešenje", kaže Marić dovitljivo, smješkajući se tako da čovjek ne zna je li ironičan ili ne.

Vučić je u tom intervjuu, između ostalog, kritizirao i hrvatske medije. Nisu mu sjeli pojedini naslovi poput onog "Vučić – ubojica Srbije". Ovako to komentira Vučić (govoreći o sebi u trećem licu): "zašto je Vučić ceo dan prva vest u Hrvatskoj? Evo, vi kažete, ne moram ja. Kad su Plenković ili Milanović glavna vest?". Marić je na to značajno kimao glavom.

Slaže s on s Vučićem, kako nam je rekao. "Nikada ne bih rekao da je Vučić ubojica Srbije, ili da je Plenković ubojica Hrvatske, ili Milanović", podvlači Marić granicu dobrog ukusa.

Istovremeno, ipak, ne libi se na svoj televiziji u reality program dovesti maloljetnice i prostitutke, ili kao goste u ozbiljne političke emisije dovesti ratne zločince poput Šešelja ili Šljivančanina.

Marić ne skriva da je kroz cijelu novinarsku karijeru imao neobičan fetiš na kriminalce, zlikovce, ljude s ruba i iz podzemlja. Ponekad na svoju štetu. Željko Ražnatović Arkan, srpski kriminalac i ratni zločinac, poznato je, poslao je na njega svog razbijača koji je Marića u centru Beograda opalio bokserom u glavu. Marića to nije pokolebalo pa i danas ima emisiju ‘Gola istina‘ u koju dovlači okorjele kriminalce i mafijaše da se ispovijedaju, kao što to Golubović čini na Pink TV-u.

Na pitanje kako gleda na peticiju koju je potpisalo gotovo pola milijuna Srba, a traži ukidanje njegove televizije – Marić okreće očima. "To su neozbiljni i polupismeni ljudi", govori. Pripisuje to djelovanju opozicije.

Podsjeća to na nešto što bi Vučić rekao. Na pitanje što misli o Vučiću, Marić kaže da se "pokazao sposobnim".

"Stabilnost je ponekad važnija od demokracije", kaže Marić.

Ipak, odbija etiketu režimskog novinara. Podsjeća da je kao urednik poznatog časopisa Duga, tamo ranih 90-ih, istovremeno kritizirao režim Slobodana Miloševića, ali za kolumnisticu imao Miru Marković, Miloševićevu suprugu. "Na 98 stranica smo kritizirali Miloševića, a na dvije stanice Duge dao sam prostor Miri Marković da piše što god želi. Rekla mi je da Dugu nikad nije nosila kući", prisjeća se sada dok nas vodi kroz studio u kojem često sjede njegovi gosti Šešelj i Šljivančanin.

I sada, pomalo sjetno, govori da priželjkuje da ga vlast smijeni pa da se može posvetiti pisanju svoje biografije. Na pitanje što sam ne ode, iskreno odgovara "da me smene, bolje je za biografiju".

Marić, iako intelektualac, ne skriva da su tabloidi njegov prirodni izričaj. Usporedbu s Denisom Kuljišem, još jednim tipom koji nije dozvoljavao "da istina upropasti dobru priču", Marić prihvaća objeručke.

"Ja imam sposobnost lagati istinitije od same istine", kaže mudro. I nije licemjeran u tome, svjestan je da i sam može biti tema tabloida, laži, nategnutih istina. Otpravlja nas zato ovim riječima: "Pišite što hoćete, ali lepu mi sliku stavite!"