“Puhovski me uspoređuje sa Staljinom. Kasno ostvareni profa i ‘filozof’ sravnjuje me s tipom koji je na raspolaganju imao fanatično odan policijsko-represivni aparat i rigidnu komunističku partiju, u jednoj poludivljoj i pretežno zaostaloj državi, u kojoj je najgore nasilje kroz cijelu povijest bilo ‘de rigueur’. U državi s jednim novinama, jednim radiom i bez televizije.
U današnjoj se Hrvatskoj ja, hrvatski Staljin, sam samcat mlatim s udbaško-hadezeovskim polusvijetom i njihovim bezbrojnim platformama. Bez ikakvog ‘aparata’ na mojoj strani. Tek čvrsta ljevica i oko sokolovo. Pet puta dnevno moram reagirati ne bih li razgonio rojeve štetočina, koji neometano i bez ikakvih posljedica – lažu. Većina za novac. Novac vlasti.
Vlasti poput one za čiji račun je Puhovski prije pedeset godina huljski otkucavao i pred staljinističkim partijskim sudom zakucavao benigne hrvatske sveučilištarce, svoje vršnjake. To je bio integrirani državno-partijsko-policijski staljinizam a la SR Hrvatska, a razni puhovi i Puhovski njegovi prljavi egzekutori. I profiteri. Puhovski – blažene one oči koje ga nisu ugledale”, piše Milanović.
“A što se tiče brige te dvojice udbaških drukera (drugi je osječki Superhik) za moje psihičko stanje, mogu im prigodno odgovoriti:
Pa kakva je to bolest, Superhiče? Ja sebe ne mogu da vidim sa strane. A nije lijepo, Superhiče, da budem lud, a da to ne znam. Pedeset četiri godine živim normalno, a sad sam odjednom poludeo kad sam tebe i tvoje sreo..”, piše u objavi.
Podsjetimo, Puhovski je u razgovoru za 24sata rekao: “Meni se čini da je Milanović doista izgubio kontrolu nad sobom. Uz najbolju volju ne mogu konstruirati racionalni politički motiv za njegovo ponašanje. Ispada da je to serija političkih obračuna po obrascu eci-peci-pec pa na koga padne, uz uvjet da se radi o ljudima koji nisu uz njega. Ispada da prezire građane države kojoj je predsjednik, i to one koji su protiv njega i one koji su za njega glasali.
Obračunava se ne samo s Plenkovićem, Pupovcem ili Jandrokovićem nego i, primjerice, s komunalnim radnicima u Šibeniku. Ili sa ženskim dijelom pučanstva. Pokazao je, u najblažoj varijanti, odsutnost empatije za ugroženi dio populacije, a to su žene u ovom pogledu. I Pupovac je u pravu, pokazao je malo empatije za najugroženiju skupinu, a to su Romkinje i Romi. On je protiv onih koji su protiv njega, to je Staljinov model: oni koji su protiv nas, a i oni koji nisu za nas, zajedno su naši neprijatelji.”
