Prošao je Camino pješačeći više od 800 km. No, to je druga priča. Dolazimo s autom po njega na Savicu. Ulazi u auto i srdačno nas pozdravlja s "baš mi je drago da vas vidim". Dolazimo na Jarun. On s rukom na Darkovom ramenu, dok Darko gura moja kolica na stazi za pješake. Izgledamo ko reklama za "Normalan život" Ane Tomašković.
E, sad, čitam kako Barcelona i mnogi drugi klubovi plaču jer će bankrotirati. Nema više toliko novca od sponzora, plesa milijuna, bogatih nogometaša. I onda, prisjetim se Robijeva ulaska u auto kad smo kretali i kad smo odlazili. Nije nas ni upitao koje je marke auto, boje, veličine.
Dok smo šetali, poetski smo mu opisivali krošnje stabala, boju hrđe na lišću, žute proplamsaje u krošnjama, smaragdno zelenu boju jezera, veslačku stazu, patke, intenzivnu zelenu boju trave što se sa staze spušta do samog ruba obale. Govorili smo mu o ljudima što prolaze, mladim parovima, djeci, lišću koje se poput palete razlilo po travi. Jedni smo drugima opisivali miris zraka koji je mirisao na smilje (magriž). Divna, opojna jesen i mala, Robiju neprimjetna lekcija o pravoj vrijednosti u životu.
Lekcija čovjeka koji je izgubio vid u tinejdžerskim godinama. Boreći se s predrasudama okoline, kao i mnoge druge osobe s invaliditetom, doktorirao je na Filozofskom fakultetu, radi i bori se za svaki udah ove istinske ljepote koja nas okružuje. Robi je poslao malu, tihu poruku meni i svima koji žele vidjeti: prave boje i vrijednosti daje priroda, a za njega je bogatstvo izaći s prijateljima u šetnju i "vidjeti" ljubav koju svjetlucava boja lima ne može dati. Ne mogu vam opisati koliko mu je ta šetnja Jarunom značila. Meni, njemu, Darku.
Biti obasjan Suncem, a ne lažnim vrijednostima koje nam se nameću u ovom konzumerističkom ludilu zbog kojeg i jesmo doveli planet do kaosa. Izolirali smo prirodu, uskratili joj život za potrebe vlastitog hedonizma. Kako bilo, kako god protumačili sve ovo, nije kritika, već trenutak koji u čovjeku otvara oči, one koje većinu života gledaju sjenu na zidu pećine obasjane vatrom.
Što bi tek bilo da izađemo na pravo svjetlo? Bolno zaslijepljeni težili bismo povratku u mrak umjesto da pričekamo da bol mine i napokon si dopustimo ugledati istinsku ljepotu koja nas okružuje.
